Ovi kur’anski tekstovi podstiču vjernike da ponos i ugled traže samo kod Uzvišenog Allaha, u Allahovoj vjeri dini-islamu. Stoga, onaj koji je zadovoljan Allahom kao svojim Gospodarom, Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao svojim poslanikom i vjerovjesnikom, i islamom kao svojom vjerom, taj se ponosi svojim ubjeđenjem, ponosi se svojom islamskom ličnošću! Svoje vjere se ne stidi!
Otvoreno svima daje do znanja da pripada vjeri islamu! Islamska ličnost, kroz vijekove do dan-danas, izložena je zlim i podmuklim kampanjama koje imaju za cilj njeno uklanjanje i uništenje, ili njeno iskrivljivanje. Sve ove kampanje vodili su i vode neprijatelji islama ubacujući sumnje, filozofije, kulture i običaje suprotne islamu, znajući da ukoliko poljuljaju islamsku ličnost, njene osobenosti, tada musliman nikako ne može biti onakav kakvog ga Uzvišeni Allah želi i traži. Sva raspoloživa sredstva usmjerena su ka slabljenju i izobličavanju islamske ličnosti: i radio i televizija, i pisana štampa, ogromna novčana sredstva… Međutim, i pored svih tih nastojanja i pokušaja, islamska ličnost će ostati posebna, jedinstvena ličnost u ovome kosmosu. Ma šta uložili i za kakvim sredstvima posegnuli nevjernici da utrnu Allahovo svjetlo, Allahovo svjetlo će sijati i On će ga upotpuniti! Doista je musliman ponosan i obaveza mu je da se ponosi svojom vjerom! Obaveza mu je da taj osjećaj ponosa i ugleda nosi u svome srcu! Uzvišeni je prejasno rekao: “A samo Allahu pripada ponos, i Poslaniku i vjernicima!” (Prijevod značenja El-Munafikun, 8.) Samo što si musliman, Allahu pokoran rob, to je dovoljno da budeš ponosan! Nema ponosa niti ugleda u naciji, niti boji kože, niti jeziku, niti porijeklu! Sve je to kratkog vijeka, nestabilnih temelja i prolaznih vrijednosti! Istinski ponos jeste ponos islamom! Kada se musliman ponosi svojom vjerom koju nosi u svojim grudima, taj ponos će ga podstaknuti da svoju vjeru obznani i predoči cijelome svijetu! Taj ponos će ga podstaknuti da ne skriva svoj dini-islam, da ne skriva svoj namaz, da ne skriva svoje ibadete Uzvišenom Allahu, da ne skriva i ne mijenja svoj izgled. Naprotiv, sve to će javno obznaniti pred svim ljudima: ”A ko to ljepše govori od onoga koji poziva Allahu, čini dobra djela i kaže: ‘Uistinu, ja sam jedan od muslimana – Allahu pokornih robova!”’ (Prijevod značenja Fussilet, 33.)
Bilježe Hakim i drugi, sa pouzdanim lancem prenosilaca, da je Hakim b. Hizam jednog dana izašao na pijacu i na jednom mjestu vidio da se prodaje jedan lijepi i skupocjeni ogrtač. Upitao je: ”Čiji je ovo ogrtač? Ko ga oblači?” Rekli su: ”To je ogrtač Zi Jezina, jemenskog vladara.” Hakim je kupio ogrtač za pedeset dinara (50 zlatnika), a zatim otišao i poklonio ga Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obukao je ogrtač i u njemu se ispeo na minber, pa do tada nije viđen ljepši ogrtač! (Kako da ne kada ga je obukao i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najljepše stvorenje!) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, sišao je sa minbera i svoga miljenika Usamu b. Zejda, radijallahu anhuma, ogrnuo ogrtačem. Usama je obukao ogrtač – a tada, iako je bio mladić, nije bio lijepog izgleda, jer je bio sluga, sin sluge – i izašao na pijacu, pa ga je na pijaci ugledao Hakim b. Hizam koji još uvijek nije bio primio islam. Vidjevši Usamu u njemu poznatom odijelu, Hakim je upitao: ”Čiji je to ogrtač?“ Usama je odgovorio: ”Ovo je ogrtač Zi Jezina, jemenskog vladara!“ Hakim mu reče začuđeno: ”Zar da ti oblačiš ogrtač jemenskog vladara?!“ Usama mu odmah, istog trena, reče: ”Svakako, jer sam ja bolji od Zi Jezina, moja majka je bolja od njegove i moj otac je bolji od njegovog oca!!!“ Allahu ekber! Pogledajte ponosa! Pogledajte kakav je osjećaj ovaj mladić, iako je bio sluga, sin sluge, iako nije bio lijepog izgleda, kakav je osjećaj nosio u svojim grudima: da je on bolji od jemenskog vladara, Zi Jezina! Zbog čega? Ni zbog čega drugog osim zbog toga što je Usama bio musliman, a Zi Jezin nevjernik.
Zbog čega je potrebno da se musliman ponosi svojom vjerom?
Zbog toga što će ga taj osjećaj podstaknuti da sve ljude, cijeli svijet, upozna s uputom svoga Gospodara, skupocjenim draguljem koji nosi u svojim prsima! Taj osjećaj će ga učiniti vođom cijelog čovječanstva, imamom za kojim će se svi povoditi! Učinit će ga svjetionikom koji će svijetliti i osvjetljavati put svima drugima!
Ovaj osjećaj će učiniti da se ne stidi svoje pripadnosti islamu! Neće se stidjeti svoga ubjeđenja, svoga namaza! Neće se stidjeti svoga učenja Kur’ana, svoga šerijatskog izgleda i ponašanja po kojem se jasno razlikuje od nevjernika!
Kada se musliman bude ponosio svojom vjerom, ma šta neprijatelji islama uradili od njega, oni do njegove vjere ne mogu dospjeti, ne mogu mu je iščupati iz njegova srca. Makar dospjeli do njegova tijela i učinili s njim što god mogu, njegova vjera, njegovo ubjeđenje, njegov ponos nalazi se u njegovom srcu!
Primjeri ovoga su mnogobrojni. Sjetimo se primjera sluškinje faraonove kćerke, koja ju je češljala. Ova sluškinja je bila vjernica u Allaha. Jednog dana dok je češljala faraonovu kćerku, češalj joj je ispao iz ruke, pa je dohvatajući češalj rukom rekla: ”Bismillah! – U ime Allaha!“ Faraonova kćerka ju je upitala: ”Je li to u ime moga oca?!“, jer je ona bila ubijeđena da je njen otac gospodar. ”Ne! Već moj Gospodar, i tvoj Gospodar, i Gospodar tvoga oca jeste Allah!!!“, odgovorila je sluškinja. ”Onda ću obavijestiti svoga oca o tome!“, reče djevojčica, a sluškinja ponosno i odvažno odgovori: ”Obavijesti!“ Kćerka je obavijestila faraona, pa je faraon pozvao sluškinju na razgovor i upitao je o njenim riječima. Sluškinja je potvrdno odgovorila: ”Da, moj i tvoj Gospodar je Allah!“ Nakon toga faraon ju je doveo pred iskupljeni svijet, doveo je nju i njenu dječicu. Potpaljena je vatra ispod velikog lonca do vrha napunjenog uljem. Kada se ulje u loncu zagrijalo, faraon je dohvatio njeno najstarije dijete i preko nje ga bacio u lonac sa uzavrelim uljem. Za nekoliko trenutaka dječije kosti su se ukazale na površini. Zatim je dohvatio sljedeće dijete, a ono se otimalo, pridržavalo se za majčinu haljinu. Njegov završetak bio je kao i završetak najstarijeg brata. Zatim, treće, četvrto! Završetak svih je bio isti! Na kraju je sluškinja rekla: ”Ja imam jedan zahtjev!“ ”A on je?“, faraon je upitao. Sluškinja kratko reče: ”Moj zahtjev je da moje kosti i kosti moje dječice sve skupiš i staviš u jedan kabur!“ Allahu ekber! Ovo je bila žena, siromašna sluškinja! Međutim, njen ponos vjerom učinio ju je da se suprotstavi najvećem nevjerniku i zulumćaru svoga vremena.
Iz čega se crpi ovaj ponos islamom, kako ga postići?
Mnogobrojni su izvori ponosa, putevi koji vode do njega.
1) Jedan od njih je islamski odgoj, izgradnja ispravnog i čvrstog vjerovanja, vjerovanja ehli-sunneta vel-džemata. To je ono što je Arape, koji do jučer nisu znali ni za šta drugo osim za pustinju, deve i datule, učinilo bez oholosti, nadmenosti i nepravde, oslobodiocima cijelog svijeta. Omer, radijallahu anhu, krenuo je do Šama. S njim na putovanju bio je Ebu Ubejde. Na putovanju su imali samo jednu devu na kojoj su se s vremena na vrijeme smjenjivali. Pred samim ulazom u Šam na Ebu Ubejdu je došao red da jaše, a na Omera, halifu muslimana, da vodi devu. Omer je sišao sa deve, skinuo obuću i prebacio je preko ramena, uzeo za povodac deve i poveo je naprijed. Ebu Ubejde mu reče: ”Vođo pravovjernih! Zar da ovako postupiš?! Šamljani, stanovnici Šama, iskupili su se da te dočekaju, a ti u ovakvom stanju?!“ Omer, radijallahu anhu, uzvrati mu: ”Uf, Ebu Ubejde! Da mi je to neko drugi rekao mimo tebe, ne bi mi bilo krivo! Mi smo bili narod poniženi, pa nas je Allah uzvisio islamom! I kada god budemo tražili ponos u nečemu drugom mimo islama, mimo onoga čime nas je Allah uzvisio, neka znamo da će nas Allah poniziti!“
2) Jedan od izvora ponosa islamom jeste i namaz. Taj ponos otpočinje s riječima mujezina koji se obraća svim stvorenjima: ”Allahu ekber! Allahu ekber!“ Allah je najveći od svih moćnika i uglednika! Allah je najveći od svih bogataša! Onaj koji ponos traži kod bogatih i moćnih, neka zna da je Allah Jedan Jedini veći od svih njih! Otuda nam je ovaj tekbir, riječi Allahu ekber, propisan prilikom svakog rukna, pri odlasku na ruku’ i sedždu i povratka s nje, kod ustajanja na novi rekat. Kada odemo na ruku’ izgovaramo: ”Subhane Rabbijel-Azim / Slavljen neka je moj Gospodar Veličanstveni“, nema veličanstvenijeg od Allaha! Na sedždi izgovaramo: ”Subhane Rabbijel-E’ala / Slavljen neka je moj Gospodar Uzvišeni“, nema uzvišenijeg od Allaha! Sve nam je ovo propisano, da se podsjećamo i da budemo ubijeđeni da veličina svakog oholnika, svakog nasilnika ma koliko je on sebi prizivao, njegova veličina i moć nisu vrijedni spomena pred Allahovom veličinom i moći. Svaka moć pred Allahovom moći je sićušna i prezrena: ”Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. ‘Ko je od nas jači?’ – govorili su. A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih?!“ (Prijevod značenja Fussilet, 15)
3) Jedan od izvora ponosa islamom jeste i pokornost Uzvišenom Allahu u svemu što nam naredi. Uzvišeni Allah je rekao: ”Ako neko želi veličinu, pa – u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima.“ (Prijevod značenja Fatir, 10) Ibn Kesir, rahimehullahu te’ala, u komentaru ovih riječi, rekao je: ”Onaj koji želi da bude ponosan i na dunjaluku i na ahiretu, neka se pridržava pokornosti Allahu. Time će ostvariti svoj cilj, jer je Uzvišeni Allah Vladar dunjaluka i ahireta i Njemu pripada sav ponos!“ (Tefsir Ibn Kesir)
Stoga, istinski ponos postiže se pokornošću Uzvišenom Allahu i slijeđenjem Njegovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, dok istinsko poniženje dolazi sa grijesima i nepokornosti Allahu! Ako bi neko od grješnika i uživao neki ponos, znajmo da je to samo prividno i kratkotrajno, jer su Allahove riječi najveća istina, a On Uzvišeni je rekao: ”A onaj ko se okrene od Moje Knjige, taj će tegobnim životom živjeti!“ (Prijevod značenja Taha, 124)
Znajmo da sav ponos, ugled i veličina pripadaju samo Allahu, pa ih samo od Njega Uzvišenog i tražimo! U to budimo ubijeđeni! Onaj ko se bude ponosio svojom tjelesnom snagom, neka zna da će mu doći bolest! Onaj ko se bude ponosio svojim imetkom, neka zna da će mu poslije bogatstva doći siromaštvo i sa sobom na drugi svijet ništa neće ponijeti! Onaj ko se bude ponosio svojim znanjem, neka zna da je takvo znanje samo razlog zastranjivanja s Pravog puta, pretjerivanja! Onaj ko se bude ponosio svojim položajem i funkcijom, neka zna da će ga jednog dana izgubiti i da će postati ponižen!
Međutim, onaj ko se bude ponosio Allahom, svojim jedinim Gospodarom, neka zna da je Allah Živi i Vječni, nikada Ga neće nestati! On Uzvišeni i Njegov ponos, Njegova veličina i uzvišenost vječno ostaju s Njim! Na kraju treba napomenuti da biti ponosan islamom ne znači oholiti se i uzdizati nad ostalim ljudima. Ponos islamom je jedno, a oholost i uzdizanje nad ljudima drugo! Ponos i ugled islamom su prijeko potrebni, dok su oholost i uzdizanje nad ljudima bolest, grijeh i uveliko pogubni! Pojedini ljudi misle da je ponos islamom da na druge ljude gledaš s podozrenjem, omalovažavanjem, da ih smatraš manje vrijednim! Smatraju da ponos vjerom traži od tebe da se udaljiš od ljudi i da se ne miješaš s njima jer si ti bolji od njih. Ovo je greška! Naprotiv, na muslimanu je da komunicira s ljudima i da živi s njima pa makar pri njima bilo i grijeha. Na njemu je da popravlja stanje ostalih ljudi, da im bude od koristi, ali istovremeno i da bude ponosan svojom vjerom, da od svoje vjere i svoga ubjeđenja ne odstupa ni koliko je treptaj oka.
Neka je svaka hvala Allahu, subhanehu ve te’ala, s čijom se blagodati završavaju sva dobra djela! Neka je salavat i selam na Njegovog roba i poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu porodicu, supruge, potomke, sve ashabe i sve koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana. Slavljen neka si Ti, Gospodaru naš, i hvaljen. Nema istinskog boga osim Tebe. Od Tebe oprosta tražimo i Tebi se kajemo.
