Jedna od najdirljivijih kur’anskih pripovijesti koja govori o čistoti, veličini i postojanosti vjerničke ličnosti, svakako je ona o trojici ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su izostali iz bitke na Tebuku. Naime, pohod na Tebuk bio je ispit koji je u potpunosti razotkrio munafike ili licemjere iz muslimanskih redova, koji su izmišljali različite isprike samo da ostanu u Medini i da ne idu u borbu. Međutim, zajedno sa licemjerima, u Medini su ostala i trojica ashaba koji, kako će se kasnije ispostaviti, nisu bili munafici. No, radi provjere njihove iskrenosti morali su biti sankcionisani.
A snakcija, koju im je odredio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bila je potpuna izolacija iz muslimanske zajednice i zabrana svakog vida kontakta i komunikacije s njima. Bio je to ispit mnogo veći od odlaska na Tebuk, jer su njih trojica postali usamljenici u vlastitim porodicama i cjelokupnoj muslimanskoj zajednici. Osim društvene izolacije, nakon izvjesnog vremena, njihovim suprugama bilo je naređeno da se odvoje od njih i da ih napuste. Postali su potpuno odbačeni i usamljeni u Medini, sve dok im Allah nije dao izlaz u iskrenoj tevbi i pokajanju koje je Allah uslišao. O njima je objavljen ajet koji je zapravo potvrdio njihovu iskrenost i postojanost u vjeri i onda kad su potpuno bili odbačeni, i koji je otkrio da je njihov izostanak iz pohoda bio samo trenutak ljudske slabosti, a nikako znak licemjerstva. To je 118. ajet iz sure Et-Tevba, u kojem stoji: ‘’A i onoj trojici koja su bila izostaka, i to tek onda ka dim je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je.’’
A sada zamisli da si ti jedan od ove trojice, da si izopćen iz društva i da s tobom niko ne smije progovoriti?! To je neopisiv psihološki pritisak i osjećaj grižnje savjesti bez ikakve mogućnosti da ti neko pruži utjehu i ublaži taj pritisak. Usamljenost i tjeskoba ih je gušila i činila obezglavljenim, dok su ih, prilikom slučajnog susreta, pogledi muslimana šibali ukorom i prezirom, a oni nisu imali prihvatljiv izgovor u svoju odbranu, čak ni kod svojih supruga i djece, a kamo li kod ostalih muslimana. Takav pritisak bi teško ko mogao izdržati. Ali, baš onda kada im je zemlja postala tijesna i kada su mislili da su izgubljeni, došlo je olakšanje i to direktno od Milostivog, Allaha dž.š.
Zato, o ti, koji se osjećaš usamljeno u tamnici svoje duše pune očaja i tjeskobe, zatraži pomoć od svoga Milostivog Gospodara, i u svojoj dovi toplo i iskreno, reci: ‘’Moj Allahu!’’, pa ćeš vidjeti da će te On osloboditi tjeskobe i očaja kao što je oslobodio trojicu ashaba.
Ne budi naivan i glup kao slon
Uobičajeno je da se mladunčad slonova uče kretanju na vrlo ograničenom prostoru. Naime, njihov dreser sveže konopac za nogu mladunčeta, a zatim taj konopac sveže za stub koji je zaboden duboko u zemlji. Na početku svaki slonić pokušava da otrgne uže, jer se osjeća zarobljenim, no, uže je suviše jako da bi ga mladunče slona moglo prekinuti. Nakon izvjesnog vremena slonić se pomiri s činjenicom da on nije u stanju prekinuti konopac kojim je vezan za stub i da mu je suđeno da se kreće u prostoru čiju dužinu mu je odredila dužina konopca kojim je vezan za stub.
Kada slon poraste i kada dostigne težinu od pet tona, on bi s lahkoćom mogao prekinuti uže kojim je vezan, ali on to više i ne pokušava zbog ranije spoznaje i iskustva iz mladosti kada i pored silne želje i nastojanja nije mogao prekinuti to uže. Na taj način moguće je najslabijim konopcem vezati i ukrotiti i najveće slonove.
Možda se ova priča odnosi i na tebe također. Možda si još uvjek svezan u tjesnacu očaja i frustracije nekim tankim konopcem poput onog kojim je veliki slon bio vezan za stub. Razlika je samo u tome što je konopac kojim si ti vezan sačinjen od drugačijeg materijala. Naime, on je sačinjen od tvojih uvjerenja i predodžbi koje si stekao u djetinjstu i koje su se duboko urezale u tvoje biće. Ako se ova priča uistinu odnosi na tebe, onda je dobra vijest u svemu tome što postoji način da promjeniš to mjesto očaja i tjeskobe. Kako? Postoje tri različita načina da to učniš:
Prvo, Možeš koristiti afirmativne izraze (fraze), pozitivne predodžbe i stvarati vlastite imaginacije, kako bi pokazao da istinski upravljaš svojim motivima, postupcima, i da si ono što stvarno želiš biti.
Drugo, možeš stvoriti unutrašnju, djelotvornu i pozitivnu sliku i predodžbu koja će u stvari biti odraz tvojih težnji, djela i onoga što ti želiš biti i što želiš postići.
Treće, možeš jednostavno promijeniti svoje ponašanje.
To su tri načina koji će te izvesti iz mjesta na kojem si već dugo okovan. Zato stalno pokušavaj da se oslobodiš tih okova, i ne odustaj! Ne budi naivan i glup kao slon.
Ibn Tejmijin ‘’izlet’’ u zatvor
Kada su Tatari osvojili Bagdad, porušili su i opustošili grad ubijajući sve pred sobom: muškarce, žene, starce i djecu. Ljudi su bezglavo bježali ispred tatarskih hordi kako bi izbjegli mučenje i masakriranje. To je bilo vrijeme opće panike, meteža i straha. U tom burnom vremenu, kada su živi zavidjeli mrtvima, u Haranu, zapadno od Damaska, rodio se Tekijuddin Ahmed ibn Abdul-Halim ibn Tejmijje, 10. rebiul-ewela, 661.godine po Hidžri, šest godina nakon pada Bagdada, da bi kasnije postao najpoznatiji učenjak svoga vremena.
Ibn Tejmije je bio poznat po snazi svoga imana, riječitosti, hrabrosti i ogromnom znanju. On je bio veliki izazov za svoje neprijatelje i činio im se poput gromade pred kojom su bile nemoćne njihove sablje i pera, podjednako. Zato su se obične muslimanske mase počele okupljati oko njega. Vrijeme je provodio držeći predavanja u mesdžidu, podučavajući ljude vjeri, propisima halala i harama i čvrsto stajući u odbranu Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta. Međutim, njegovi neprijatelji i oponenti uvjek su bili u zasjedi. Između ostalog, oni su uspjeli izazvati mržnju i sukob između njega i vladara Egipta i Šama, Ruknuddina Bejbersa, zbog čega je doveden u Egipat da mu se sudi pred velikim brojem kadija i državnih uglednika. Bio je to montirani proces u kojem pravda nije imala nikakvih šansi pored zuluma i spletki licemjera i dvorskih ulizica. Ibn Tejmije je znao da će bit osuđen, samo nije znao koliku kaznu će mu odrezat. Osuđen je na godinu i šest mjeseci zatvora u samici. Nakon što je izašao iz zatvora upriličena je naučna debata između njega i njegovih oponenata, a okončana je velikim trijumfom Ibn Tejmije. No, i pored toga, njegovi protivnici ga nisu ostavljali na miru, pa su iznudili sultanovu naredbu kojom se Ibn Tejmije ima protjerati u Šam. U Šamu je boravio izvjesno vrijeme, a onda se opet vratio u Egipat, u Aleksandriju, i opet je bačen u tamnicu u kojoj je proveo šest mjeseci. U Egiptu je Ibn Tejmije bio izložen raznim vrstama torture i šikaniranja sve dok se nije nastanio u Kairu, gdje je memlučki sultan Nasir Muhamed bin Kalavun (1285-1341.), objavio proglas kojim se Ibn Tejmije proglašava nevinim i oslobađa krivice za sve optužbe i potvore koje su na njega iznešene od strane nekih učenjaka. Osim toga, sultan Nasir mu je dao priliku da se osveti i traži pravo kod svojih oponenata, ali je Ibn Tejmije odbio tu ponudu i velikodušno oprostio sve uvrede i potvore. To je osobina velikih ljudi i iskrenih vjernika koji su sklopili trgovinu sa Allahom dž.š. i ne zanima ih ništa drugo osim Allahovog zadovoljstva i nagrade. U Kairu je držao predavanja iz fikha i tefsira, pozivajući muslimane da ostave novotarije i da se čvrsto drže Kur’ana i sunneta. Sedam godina nakon toga, on se ponovo vratio u Damask. Tamo je izdao fetvu, pravnu deciziju, s kojom se nisu slagali neki učenjaci, pa je sultan tražio od Ibn Tejmije da povuče tu fetvu, ali se on nije pokorio sultanovoj naredbi, i ustrajao je u svom stavu, govoreći: ‘’Zabranjeno nam je tajiti znanje.’’
Ta fetva ga je koštala još šest mjeseci zatvora. Nakon što je izašao iz zatvora ponovio je i potvrdio svoju fetvu, ne odstupajući ni milimetra od svojih principijelnih stavova koji su bili utemeljeni na Kur’anu i sunnetu. Međutim, njegovi protivnici iskoristili su Ibn Tejmijinu ‘’tvrdoglavost’’ da ga okrive za ‘‘pogrešan’’ stav u vezi još jednog šerijatskog pitanja, a to je pitanje posjećivanja kaburova dobrih ljudi (evlija), o kojem je Ibn Tejmije imao negativan stav tvrdeći da takvo nešto nije utemeljeno na Kur’anu i sunnetu. I uspjeli su u svojoj namjeri, Ibn Tejmije je zajedno sa svojim bratom, ponovo završio u zatvoru. Čak su mu zabranili pisat knjige, oduzimajući mu papir i mastilo. No, sve to nije ubilo njegovu odlučnost niti smanjilu njegove ambicije. Umjesto tintom, pisao je ugljenisanim komadima drva koje je pronalazio na različitim mjestima. Ostale su poznate njegove riječi: ‘’Ako me zatvore, to je moja osama sa Allahom, ako me ubiju, to je šehadet na Allahovom putu, a ako me portjeraju, to je moj turizam na Allahovom putu.’’
Ibn Tejmije je umro 728. godine po Hidžri, kao neustrašivi mudžahid, istinski učenjak i pobožnjak. Njegovoj dženazi prisustvovalo je više od 500 000 ljudi. Njegov naučni opus prelazi 300 djela, iz fikha, usuli-fikha, tefsira, akaida, logike, filozofije i drugih naučnih disciplina.
Poštovani čitaoče, razmisli malo o ovom velikanu i baklji nade koju je zapalilo svjetlo imana u njegovom srcu. Možda ti pomogne da se oslobodiš tjeskobe i očaja.
Nelson Mandela – neustrašivi borac za slobodu
Nelson Mandela rođen je 18.jula 1918. u mjestu Trnaskei u Južnoj Africi. Njegov otac, Henry Mandela, bio je član Transkei vijeća i predsjednik Skupštine vijeća glavnog poglavara Tembua. Nakon smrti njegovog oca brigu o njemu preuzeo je poglavar Tembua, njegov dajdža, koji ga je zapravo odredio za nasljednika. Južna Afrika je tada stenjala pod vlašću koja je bila utemeljena na rasnoj diskriminaciji i aparthejdu, crnci nisu imali pravo glasa, niti su mogli učestvovati u političkom životu i upravljanju državnim poslovima. Mandela je još kao student osjetio patnje svoga naroda, pa je 1944. godine sa skupinom istomišljenika osnovao Ligu mladih koja je sebi postavila zadatak da postane masovni pokret obespravljenih crnaca. On je 1947. godine izabran za generalnog sekretara Lige mladih. Podstaknuta pobjedom Nacionalne partije 1948. godine, do koje je došlo zbog apartheida u samoj osnovici društva, Liga mladih inspirisala je akcijsko djelovanje koje je: bojkot, štrajk, neposlušnost građana i nesaradnju, označilo svojim oružjem, što je prihvaćeno kao zvanični program ANC-a. Krajem 1951. godine Liga mladih je usvojila plan akcija za kampanju nepoštovanja zakona apartheida. Mandela je putovao kroz cijelu zemlju da bi organizovao ove proteste. Zbog svog rada u toku ove kampanje izveden je pred sud, osuđen na devet mjeseci zatvora i prisilnog rada. Upravo u ovo vrijeme on je završavao studij, te je dobio zvanje advokata. Zajedno sa prijateljem Oliver Tamboom otvorio je advokatsku kancelariju u Johannesburgu. Zbog njegovih zasluga u toku kampanje imenovan je za predsjednika Lige mladih u regionu Transvaal, a krajem 1952. godine za zamjenika predsjednika Lige za cijelu Južnu Afriku.
Vlada je pokušala da Mandeli oduzme advokatsku dozvolu na osnovu optužbi koje su protiv njega podignute. Ipak, Vrhovni sud je odlučio da je on časno služio svojim crnim sugrađanima, te da nije učinio ništa zbog čega bi mu se oduzela advokatska licenca. U to vrijeme, 50-tih godina dvadesetog stoljeća, Mandela je bio žrtva različitih formi pritiska i tlačenja. Bio je hapšen i zatvaran. Nakon Sharpeville masakra 1960. godine, Liga mladih je zabranjena, a Mandela, pod optužbom da je počinio veleizdaju, biva zatvoren. Nakon izlaska iz zatvora on je sa vođstvom Lige mladih osnovao vojni ogranak u slučaju nasilnog riješavanja stvari.
Mandela je uprkos zabrani napustio zemlju i putovao nekoliko mjeseci. Osim Etiopije, on je posjetio i Alžir gdje je prisustvovao časovima vojne obuke za članove vojnog krila njegove organizacije. Kratko nakon povratka u Južnu Afriku Mandela je uhapšen pod optužbom da je pozivao na ilegalni štrajk i da je državu napustio bez važećeg pasoša.
Na kraju ovog sudskog procesa Mandela je osuđen na pet godina zatvora. Dok je odsluživao ovu kaznu, pozvan je pred sud i u toku procesa optužen je za sabotažu. Nakon toga, ponovo mu je suđeno i osuđen je na doživotnu robiju. Međutim, ni to ga nije bacilo na koljena niti se predao. Ostao je ustrajan u borbi za slobodu svog naroda, i što je vrlo važno, on na rasizam nikada nije odgovarao rasizmom. Nije čak popustio ni izazovu izlaska iz zatvora ukoliko pristane na ucjenu koju su mu vlasti nudile. On je odbio pomilovanje i ukidanje doživotne robije, i nije prihvatio protuuslugu da odustane od oružja i borbe za prava crnaca i da prizna Bantu-politiku. On im je dostojanstveno odgovarao da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve ugovore i da samo slobodni ljudi mogu ravnopravno pregovarati.
Taj neustrašivi borac za slobodu i ljudska prava, konačno je oslobođen, 11. februara 1990. godine. I odmah po izlasku iz zatvora on je počeo sa radom za ostvarivanje ciljeva koje je sebi postavio prije četrdeset godina.
Nelson Mandela je 1993. dobio Nobelovu nagradu za mir, a 1994. godine nakon prvih općih izbora u Južnoj Africi postao je predsjednikom Južne Afrike.
Mnoštvo je mudrosti, u toku borbe za slobodu svog naroda, izrekao ovaj čovjek, a mi ćemo ovom prilikom spomenuti samo neke:
‘’Ja sam u dubini moje duše čovjek optimista, mada ne znam da li je to moja prirodna ili stečena osobina. Jedan od znakova tog optimizma jeste i taj da čovjek uvjek drži glavu uspravno s pogledom usmjerenim visoko prema nebu, i da uvijek korača naprijed. Doživio sam mnogo teških trenutaka u životu zbog kojih sam skoro bio izgubio vjeru u ljudskost, ali se nikada nisam predao očaju. Jer, očaj je put u neuspjeh i sigurnu smrt.’’
‘’Shvatio sam da hrabrost ne znači odsustvo straha, već trijumf nad njim. Nije hrabar onaj čovjek koji ne osjeća strah, već onaj koji ga uspije pobjediti.’’
‘’Proveo sam dugo vremena na putu borbe za slobodu i uložio ogroman trud da ne posustanem i ne padnem. Priznajem da su mi koraci ponekad bili nesigurni i kao da su me htjeli izdat. Međutim, ja sam kroz tu borbu otkrio jednu veliku tajnu, a to je da slobodan čovjek, ma koliku planinu osvojio, shvati da iza nje dolazi nova, isto tako velika planina, koju mora osvojiti.’’
Ovo je priča o velikom borcu koji je u potpunosti vjerovao u slobodarsku ideju i principe za koje se borio. I nisu ga spriječili crni oblaci očaja, koji su ponekad u potpunosti prekrivali nebo iznad njegovog života, da ustraje u svojoj borbi i kao veliki pobjednik stigne na cilj kojem je toliko težio.
Nadao se spasu na mjestu pogubljenja
Prenosi se da je Muhamed ibn Hasan ibn Muzafer ispričao sljedeće: ‘’Bio sam prisutan na jednom čudnovatom skupu u vrijeme kada je namjesnik Damaska, ispred abasijskog halife Muktedira, bio poznati zulumčar Nezuk. Naime, on je tom prilikom okupio ljude kako bi javno pogubio neke zatvorenike i time pokazao svoju snagu i zaplašio ljude. Oholo i nadmeno je izašao pred okupljenu masu, a onda je naredio da dovedu nekoliko zatvorenika koje je njegov dželat u tren oka pogubio, bez da su imali mogućnost prigovora i traženja isprike. Nakon toga doveli su mladića u cvijetu mladosti, koji se, kad je izašao pred Nezuka, nasmijao. Zadivljen njegovom hrabrošću, prišao sam mu i rekao: ‘’Mladiću, kakva je to luda hrabrost u ovom odsutnom trenutku?! Smiješ se na mjestu gdje bi trebalo plakat. Imaš li možda neku želju?’’ On mi je mirno odgovorio: ‘’Volio bih da mi neko donese pećenu ovčiju glavu i vruću pogaču.’’ Ja sam onda zamolio nadzornika koji je nadgledao i rukovodio tim čudnim procesom, da odgodi pogubljenje mladića dok mu ne ispunim želju. Ponizno sam ga molio i preklinjao, i on mi je na kraju dozvolio, rekavši mi uz cinični osmijeh: ‘’Šta mu to vrijedi kad će za nekoliko trenutaka biti ubijen.’’ Odmah sam našao i poslao čovjeka koji se neočekivano brzo vratio sa glavušom i pogačom u rukama. Stavio ih je pred mladića, a on je počeo tako mirno i slasno da jede kao da se oko njega ništa ne dešava. Dželat sa sabljom stajao je pored njega i čekao da završi s jelom. Ponovo sam prišao mladiću i rekao mu: ‘’Tako smireno jedeš i ne razmišljaš o onome što te čeka nakon jela?!’’ Tada je on uzeo jedan kamenčić i bacio ga u zrak, a zatim mi je s osmijehom rekao: ‘’Dok ovaj kamen padne na zemlju može se desiti stotinu izlaza iz ove nevolje.’’ I tako mi Allaha, on nije ni završio svoj govor kada se začuo strašan krik nakon kojeg su ljudi javili da je Nezuk mrtav. Umro je od straha. Okupljeni ljudi su iskoristili taj metež, provalili su u zatvor i oslobodili sve zarobljenike. Ja sam uzjahao svoga konja i pobjegao sa mjesta događaja. Kad sam prelazio preko jednog mosta na putu do moje kuće, osjetio sam blagi dodir na ramenu, a zatim sam čuo glas čovjeka koji mi je rekao: ‘’Zar ne, prijatelju, mi smo o Allahu imali ljepše mišljenje od tebe.’’ Okrenuo sam se i ugledao onog istog mladića, koji mi se onda zahvalio na onome što sam učinio za njega. To je bio naš zadnji susret.’’
Imati lijepo mišljenje o Allaha i onda kada ti sablja visi iznad glave, eto to je istinska nada i pouzdanje u Allahovu milost i pomoć. Ako vjernička nada nije takva, onda ona praktično i ne postoji.
Ambicije koje su gradile povijest
Pročitaj i dobro zapamti sljedeće primjere:
Omer ibn Abdul-Aziz uspio je izvršiti takvu reform i preporod u islamskoj državi, da sličan primjer povijest i ne pamti. Uspostavio je mir i sigurnost u državi za sve građane podjednako i svi su se osjećali slobodno i ponosno, a u cijeloj državi, koja se prostirala od Kine do Atlanskog okeana, vladalo je takvo blagostanje da uopće nije bilo sirotinje i nije se imala kome sadaka udijeliti. I to za svega dvije godine i pet mjeseci…
Abdur-Rahman ed-Dahil je, nakon propasti emevijske dinastije, pobjegao iz Šama ispod abasijske sablje, kada su ovi tražili njegovu glavu. Međutim, on se nije mirio sa tim stanjem i nije želio ništa drugo osim uspjeh. I nije mnogo prošlo, a on se obreo na pirinejskom poluotoku, tačnije u Španiji, gdje je osnovao novo emevijsko carstvo i hilafet koji je trajao vjekovima. U njegovo vrijeme je islamska država Endelus doživjela procvat na svim poljima: političkom, ekonomskom, naučnom i kulturnom. Zrake tog svjetla znanja i sveopćeg napretka, obasjale su kasnije Evropu i omogućile joj da izađe iz tmina neznanja i zaostalosti. Na krilima islamske kulutre i civilizacije Endelusa, Evropa je doživjela renesansu i procvat na kojem se temelji i današnja dominacija evropske kulture i civilizacije.
Dječak Salahudin, koji je još uvjek dojio majčino mlijeko, bio je zajedno sa svojim ocem, amidžom i ostalom porodicom, u skupini koja je pod plaštom noći bježala ispred pogubljenja koje im je pripremio vladar zulumčar. Kada je dijete ogladnilo počelo je vrištati i plakati i zamalo nije otkrilo njihov položaj, da ga njegov amidža nije stavio u drveni sanduk i ljuljao dok se dijete nije ušutilo. Nije prošlo mnogo godina kada je taj protjerani dječak, nakon veličanstvenog trijumfa nad krstaškom vojskom, oslobodio Mesdžidul-Aksa na kojem se nakon nepunog stoljeća ponovo zavijorila zastava tevhida. Dovoljno je reći da je Salahudin Ejjubi napravio takav podvig, koji danas nisu u stanju učiniti milijarda i trista miliona muslimana.
Upitan je jedan milioner: ‘’Kako si postao milioner?’’ Odgovorio je: ‘’Pomoću dvije stvari, ko ih bude imao kod sebe postići će ono što sam ja postigao: odlučio sam da budem milioner, a zatim sam pokušao da budem milioner. I uspio sam!’’ Uspjeh traži mudre, pronicljive i odvažne ljude koji imaju uzvišene ambicije i koji nisu zadovoljni sa postojećim stanjem. Njihove težnje i ambicije su poput visokih brda koje ništa ne može pomjeriti ni srušiti.
Autor: Selva el-Udejdan
