Naravno, ovdje i zavidnik šejtan traži svoj prostor za djelovanje, pa nudi savez najvećom laži, a to je uzimanje drugog za Boga.
Otuda je glavni zadatak poslanika bio pozivanje ljudi u obožavanje samo Uzvišenog Allaha, te da sva svoja djela usmjeravaju i vezuju za istinskog Gospodara, Allaha. Poslanici su s revnosnom dušom i istinom poslati među ljude od Uzvišenog Allaha i ova činjenica mijenja situacije i prilike. Neki ljudi shvataju ovu istinu i iskreno se povode i slijede poslanike, dok drugi ih negiraju i lažno tvrde da i oni posjeduju poslaničke osobine. Tu nastaje kur’ansko kazivanje o poslanicima i njihovim narodima. Svako kur’ansko kazivanje potpuno je istinito, a istina se zrcali kroz riječi poslanika upućene ljudima i njihove odgovore poslanicima, koji su opisani u detalje u svakom događaju i kazuju kako se završio poziv u istinu i otklanjanje laži. Sâmo slanje poslanika ljudima sa porukom od Uzvišenog Allaha pokazuje koliko je ljudima potrebna nebeska smjernica i ukazuje na njihovu nesposobnost da sami iznalaze ispravan životni put i njegov smisleni završetak. Kada čovjek osjeti sposobnost da nešto postigne uz ulaganje velikog truda i napora, tada se u potpunosti posveti ostvarenju svoga cilja i često na tom putu pomisli da sve može i zna i da mu više nije potreban nikakav savjetnik. Ovo je prva, ali i najveća opasnost za slabašno biće, čovjeka. Zaboravio je pripisati, sa zahvalnošću, svoj uspjeh Gospodaru svih svjetova. Zaboravio je na Uzvišenog Allaha, pa je On dao da zaboravi svoj razlog dolaska na ovaj svijet.
“I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž zaista nestaje!’” (El-Isra, 81)
Kur’an, pored svog zahtjeva za stalnim iščitavanjem, želi nas potaknuti na promišljanje o njegovim univerzalnim istinama, ili, tačnije rečeno, zagarantovanim pravilima. Jedna od brojnih odlika Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, ummeta nad ostalim ummetima, svakako je i kazivanje o prijašnjim narodima i njihovim poslanicima, upravo zato što smo zadnji ummet i imamo preglednost događaja o narodima i poslanicima koji su živjeli prije nas. Kroz kazivanja o poslanicima i njihovim narodima izložene su nam jasne upute i savjeti kako dostaviti istinu, a samim tim i suzbiti laž.
Bitno je konstatovati sljedeću istinu našeg Gospodara: kada se dostavi istina, tim smo postupkom suzbili eventualne laži ili lažne ideje. Rijetko se kad dešavalo da su narodu bila poslata dva ili tri poslanika, zapravo najčešće je riječ o jednom poslaniku koji je svojim karakterom pokazao snagu i postojanost pred zadatkom koji je bio postavljen pred njega, a to je veličanstveni zadatak dostavljanja jedne istine i suzbijanja stotine hiljade ili više laži. Istina je snažna, a samim tim i njen nosilac, njegove želje, trud i djela.
Uzvišeni Allah motri naše duše od prvog časa spajanja sa tijelom, vidi svako naše djelo i poznato Mu je svako naše nastojanje da oplemenimo svoje duše. U ovome su svakako bili najrevniji poslanici, što je bila mudrost Stvoritelja da njih izabere za misiju jačanja, usmjeravanja i nadogradnje drugih duša, a zbog otklanjanja lažnih predstava o životu koji ih obmanjuju na oba svijeta. Veličina poslanika ogledala se i u visokoj svijesti o pomoći i nagradi Uzvišenog Allaha, koja se manifestirala ugledom, lijepim spomenom, kako na ovom tako i na drugom svijetu, zatim brojnim drugim blagodatima, kojih su bili svjesni ne tražeći nagradu od ljudi. Ova jasna činjenica vodila ih je ka potpunoj iskrenosti, predanosti u radu na putu dostavljanja istine, sputavanja i stavljanja laži na njeno mjesto. Laž je potreba izazvana željom koju diktira duša, a dopunjuje je šejtan svojom vesvesom. Laž je nastala kako bi se istina mogla prepoznati i kako bi mogla preuzeti ulogu dobra i koristi. Najveća istina jeste da je samo Allah Bog. Međutim, duša, kako želi neovisnost i nesputanost, zapada u zamku da bude sama sebi bog, što, po slovu Kur’ana, predstavlja uzimanje svoje strasti za božanstvo, čime čovjek otupljuje svoje organe spoznaje: sluh, srce i vid. Naravno, ovdje i zavidnik šejtan traži svoj prostor za djelovanje, pa nudi savez najvećom laži, a to je uzimanje drugog za Boga. Otuda je glavni zadatak poslanika bio pozivanje ljudi u obožavanje samo Uzvišenog Allaha, te da sva svoja djela usmjeravaju i vezuju za istinskog Gospodara, Allaha. Poslanici su s revnosnom dušom i istinom poslati među ljude od Uzvišenog Allaha i ova činjenica mijenja situacije i prilike. Neki ljudi shvataju ovu istinu i iskreno se povode i slijede poslanike, dok drugi ih negiraju i lažno tvrde da i oni posjeduju poslaničke osobine. Tu nastaje kur’ansko kazivanje o poslanicima i njihovim narodima. Svako kur’ansko kazivanje potpuno je istinito, a istina se zrcali kroz riječi poslanika upućene ljudima i njihove odgovore poslanicima, koji su opisani u detalje u svakom događaju i kazuju kako se završio poziv u istinu i otklanjanje laži. Sâmo slanje poslanika ljudima sa porukom od Uzvišenog Allaha pokazuje koliko je ljudima potrebna nebeska smjernica i ukazuje na njihovu nesposobnost da sami iznalaze ispravan životni put i njegov smisleni završetak. Kada čovjek osjeti sposobnost da nešto postigne uz ulaganje velikog truda i napora, tada se u potpunosti posveti ostvarenju svoga cilja i često na tom putu pomisli da sve može i zna i da mu više nije potreban nikakav savjetnik. Ovo je prva, ali i najveća opasnost za slabašno biće, čovjeka. Zaboravio je pripisati, sa zahvalnošću, svoj uspjeh Gospodaru svih svjetova. Zaboravio je na Uzvišenog Allaha, pa je On dao da zaboravi svoj razlog dolaska na ovaj svijet.
I upravo kada nešto postigne, od toga doživi nesreću, pa tako sputan, traga za zaboravljenim rješenjem. Tu mu počinju na um padati svakakva rješenja, ali provjereni neprijatelj ne propušta priliku da ga optereti dodatnim problemima. Tako, čovjek, u traženju izlaza, zalazi u još opasnije područje. Nailazi na razne puteve, tumara i luta, udara i upada... Milostivi Stvoritelj ga posmatra, voli Svog roba, vidi njegovo stanje i spušta Svoju milostivu pomoć slanjem upute, izbavljenja i spasa. Ovdje stupa na scenu odnos čovjeka prema čovjeku, poštovanje Allahovog, dželle šanuhu, stvaranja, dodjeljivanja blagodati i počasti. Kako čovjeka zanese mali uspjeh, isto tako ga i ne obraduje uspjeh drugog čovjeka, što ukazuje na to da zaboravlja da su i drugi ljudi Allahova, dželle šanuhu, bića, koja On stvara, hrani, poji, oblači i priprema za određene zadatke i funkcije. Primjer ovoga vidimo u kur’anskom kazivanju o Ibrahimu, alejhis-selam: “A kad Ibrahim reče ocu svome Azeru: ‘Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.’” (El-En‘am, 74)
Ovim svojim čistim zapažanjem, Ibrahim, alejhis-selam, kao dječak zadobiva stepen kojim se približava svome Stvoritelju, i koji predstavlja najveću blagodat – spoznaju svoga Gospodara: “I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao.” (El-En‘am, 75)
Veći stepen zapažanja i put spoznaje jeste posmatranje i zaključivanje svega stvorenoga što nas okružuje i upućuje na Stvoritelja: “I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, reče: ‘Ne volim one koji zalaze!’ A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, on reče: ‘Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, sigurno ću biti jedan od onih koji su zalutali.’ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ‘Ovo je Gospodar, ovo je najveće!’ A pošto zađe, on reče: ‘Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate. Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!’” (El-En‘am, 76–79)
Pouke iz ajeta o Ibrahimu, alejhis-selam
U ajetima o Ibrahimu, alejhis-selam, sadržane su brojne pouke, a ukazat ćemo samo na neke:
● Razmišljanje mladog Ibrahima uči nas da je pogrešno mišljenje da mladi ljudi ne shvataju uputu i da ne mogu biti dobri vjernici. Svarnost je potpuno drugačija. Mladi ljudi, kao i stariji, mogu biti podučeni vjeri, a primjer za to je Ibrahim, alejhis-selam.
● Hrabrost i dostojanstvo mladićeve čiste duše, kroz iskrenost, nije ga okrenulo lažnoj mudrosti, povijanju glave radi stjecanja ugleda i dunjalučkog blagostanja, što je čest slučaj pogrešnog savjetovanja.
● Allah, dželle šanuhu, obavezao se da će pomoći poslanike i vjernike na oba svijeta.
● Ako mlad čovjek krene stazom upute, a očit je primjer Allahov, dželle šanuhu, prijatelj Ibrahim, alejhis-selam, iza njega će biti veliki rezultati u vjeri: “Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” (El-En‘am, 79). Iako se radilo o mladiću koji nije bio imućan i nije posjedovao ništa materijalno što je njegov narod mogao vrednovati, svojim ih je izjavama doveo do razmišljanja i do razgovora, na nama, možda, neobičan način: “Oni odgovoriše: ‘I naši preci su im se klanjali.’ ‘I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi’, reče. ‘Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?’, upitaše oni.” (El-Enbija, 53–55) Narod Ibrahima, alejhis-selam, čudi se što mladić tako zbori, a znajući za mladalačku radost i veselje, prihvataju to kao šalu.
“‘Ne’, reče, ‘Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati. Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!’” (El-Enbija, 56–57) Nakon rušenja kipova i rasprave sa svojim narodom, Ibrahim, alejhis-selam, dobio je negativan odgovor – odlučili su ga baciti u vatru, na što im Ibrahim, alejhis-selam, nije ništa rekao. Oslonio se samo na Allaha, dželle šanuhu, i bio je spašen. Nije ni dovio protiv svog naroda, kao drugi poslanici, nego je ih napustio nakon obavljenog zadatka: dostavljanja istine i suzbijanja laži. Za svoj trud dobio je od Milostivog i poklon – sinove poslanike i unuke poslanike. Neizmjerna je Allahova, dželle šanuhu, mudrost i veličina milosti.
Pogledajmo sljedeće ajete: “I porazbija ih on u komade, osim onoga najvećeg, da bi se njemu obratili” (El-Enbija, 58; “‘Spalite ga ako hoćete i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!’, povikaše. ‘O vatro’, rekosmo Mi, ‘postani hladna, i spas Ibrahimu!’” (El-Enbija, 68–69); “‘I napustit ću sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjat ću se svome Gospodaru; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome.’ I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha, klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo” (Merjem, 48–49). Veličina Allahovog prijatelja Ibrahima, alejhis-selam, ogleda se u brojnim ajetima, kao i u ajetu u kojem se govori o tome kako je napustio svoj narod i ne upućujući dovu protiv njih.
Elvir Čamdžić, prof.
izvor: www.el-asr.com
