Ali, zapravo sam otkrio da je blagi osmijeh vjernika najbrži način pridobijanja ljudskih srca koja se boje islama, u mnoštvu lažnih neprijateljskih spletki i glasina, te da za obični osmijeh musliman biva nagrađen kao da je udijelio sadaku. Otkrih i da se ozbiljnost vjernika ne ogleda kroz namršteno i mrzovoljno lice od kojeg se grči srce, već se ogleda kroz redovno obavljanje noćnog namaza kad ostali ljudi spavaju, redovnim pristizanjem na početni tekbir u džematu, dijeljenjem milostinje kada niko od ljudi ne vidi...
Pa sam donio odluku kako će osmijeh biti moje najjače oružje kojim ću se okititi i pokušati promijeniti iskrivljenu sliku o muslimanima koji praktikuju vjeru, pa se usuđuju nazivati ih ekstremistima, vehabijama, isposnicima, budalama i sektašima. Želim osmijehom poručiti svijetu da se muslimani jedni drugima osmjehuju potpuno bezuvjetno i bez ikakvog interesa, kako bi zaradili dobro djelo kod Uzvišenog Allaha.
Mislio sam da, ako počnem praktikovati islam, moram se odreći svega što je vezano za ovaj svijet, ali nisam se mogao zamisliti kako po cijele dane provodim u kući ili ne izlazim iz džamije klanjajući neprestano, a zaposlen sam čovjek koji želi obezbijediti krov nad glavom i zadovoljiti lične potrebe. Iskreno, bojao sam se da, ako se “predam vjeri”, neću se nikad oženiti, nikad zabaviti kao ostala omladina, niti ću podnijeti tolike zabrane i granice. Ne, nije to za mene.
Ali, zapravo sam otkrio, sasvim spontano, pozornije promatrajući vjeri predane ljude, kako nikad ne kasne namaz, ali ni na posao; ne vodaju cure, ali oženjeni su i imaju uzorne brakove bez skandala i ratnih sjekira; ne vuku se pijani po ulicama, ali izlaze na izlete sa društvom i porodicama mnogo češće negoli ja i svi moji prijatelji. Ostao sam zapanjen kada sam se raspitao i dobio objašnjenje da je upravo islam vjera progresa u svim porama života, i kako je došao da ljude usreći na ovom prolaznom, a i budućem vječnom svijetu.
Pa sam donio odluku da balansiram između Božijih naredbi i izazova svakodnevnice, snabdijevajući se duhovnom energijom i srećom, koja će mi pomoći da prebrodim sve dunjalučke kočnice zbog kojih sam sebi ponekad htio uzeti ovaj mladi život. Praktikovanjem vjere, ja ću ostati stari ja, samo mnogo bogatiji i ispunjeniji, a tome svi stremimo.
Mislio sam, kad sam tek počeo klanjati, da moram odmah istog trena natjerati sve ostale ukućane da i oni budu kao ja, ne birajući sredstvo ni načine, jer ih ne mogu pustiti da gore u Vatri kao najgori nevjernici, a ja sam sve to spoznao. Zapalit ću svu maminu nepropisnu odjeću, razbit ću im televizor, a internet istog trena moram isključiti ma kakva cijena bila – brat i sestra više ne smiju gledati zabranjene klipove. Ne, dok sam ja živ, neće! A i s momkom će da prekine koliko je sutra, jer nije lijepo da mi džematlije kasnije prebacuju. A ona sestrina violina ima da leti kroz prozor jer se zlo mora rukom mijenjati. Kud puklo da puklo!
Ali, zapravo sam otkrio da islam nije vjera prisile i naglih promjena i da svaki čovjek radi ili ostavlja nešto isključivo želeći Allahovo zadovoljstvo, a ne zadovoljstvo ljudi. Kako sam ja spoznao Allahove granice i shvatio da ih je Zakonodavac odredio radi mog dobra i sreće, tako i ja moram pokušati objasniti svojim ukućanima da je svijet malo drugačiji nego što smo mi do sada mislili.Tjeranjem ne radim ništa. Tjeranjem rušim sve.
Pa sam donio odluku da ću se maksimalno truditi da usrećim sebi najbliže ljude blagim odnosom i velikim strpljenjem, što će trajati tačno onoliko koliko Allah bude želio, a ne koliko ja imam u planu sprovesti. Prisjećat ću se da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio u stanju uputiti svog amidžu Ebu Taliba, a zašto ja mislim da mogu uputiti svoju majku, brata ili sestru, kad je Allah taj koji uputu daje kome hoće. Odlučio sam stvari mijenjati praktičnim primjerom više nego praznom pričom, a onda kad vide da se moj život potpuno promijenio nabolje, sami će željeti isti efekat.
Mislio sam da čovjek musliman zbog neophodne stalne brige o svom završetku na budućem svijetu, od smrti pa do vječnog staništa, te zbog brige o mnogim iskušenjima na koja naiđe tokom svog života prije smrti, ne može misliti na šalu i dozvoljenu zabavu, te da, ako odlučim postati vjernik, uvijek moram biti tužan, zamišljen i dubokoumno orijentisan, jer ću u protivnom izgubiti položaj kod Allaha. Ne, ja to ne mogu podnijeti!
Ali, zapravo sam otkrio, čitajući životopis poslanika islama Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem, da je on bio osoba sa najviše briga i zadataka, kao i sa najviše znanja o strahotama i ljepotama budućeg svijeta, ali se prigodno šalio vodeći računa o emocijama ljudi, želeći na taj način pridobiti njihova srca i opustiti njihove duše u trenucima teškoće.
Pa sam donio odluku da se zaista moram odreći bezveznih i nemoralnih šala na koje smo do sada navikli, prepričavanja viceva o Sulji i Muji koji se ismijavaju našim umovima i pokazuju ništavnost ljudskog razuma; ismijavanja sa određenim grupacijama ljudi povrjeđujući njihov ponos i čast, iznoseći mnoge laži koje će zavađati ljude, i da ih moram zamijeniti prigodnim, poučnim i stvarnim šalama koje će unositi radost u srca moje braće i sestara i širiti pozitivne moralne vrijednosti mene kao pojedinca, zatim postepeno mijenjati sliku cijele zajednice.
Mislio sam da su svi imami i učeni ljudi, kao i drugi vjernici – savršeni ljudi i kako ih u slučaju prve greške trebam zauvijek otpisati. Ili će bit’ kako treba ili neće nikako. Neće meni hodža pričati o vjeri, a vidi mu sina po kafani, a ni kćerkino maslo mu “nije za ramazana”.
Ali, zapravo sam otkrio da smo svi mi ljudi i da svi pravimo greške. Ako ja imam razlog da sam danas tužan, namršten ili pognute glave, tako i ljudi vjernici imaju svoje teške trenutke. Ako kćerka ili sin nekog od vjernika ili učenih ljudi čini pogrešne stvari, to ne govori nužno o njemu i njegovom zadovoljstvu time, jer on nije taj koji ih može uputiti i usmjeriti na Pravi put, ako to Allah nije odredio. Ako dotični imam kaže za neki propis jedno, a drugi smatra drugačije, poštovat ću obojicu jer imaju dokaze za ono što govore.
Pa sam odlučio da ću sve vjernike gledati kao Allahove robove koji nisu nepogrješivi i čije živote ne moram stavljati pod mikroskop svaki put kad uočim nešto što možda i jeste greška. Odlučio sam da se istina ne poznaje po njenim sljedbenicima, već se oni poznaju po istini. Ako neko od njih pogriješi, on je samo čovjek koji po prirodi griješi, ali se kaje i ispravlja greške, nadajući se Allahovoj milosti. Također, neću mrziti učene ljude koji se međusobno razlikuju u mišljenjima, to nije razlog da otpisujem nekoga jer ne kaže kao “moj šejh”, posebno ako svoja mišljenja zasnivaju na dokazima.
Mislio sam da, kada je u pitanju neki grješnik koji čini različite gnusne grijehe, a povrh svega ne vjeruje u Allaha niti u onaj svijet, kako ne smijem gubiti vrijeme i moram svim raspoloživim sredstvima promijeniti zlo koje se nalazi pri njemu: pije alkohol, puši cigarete, viđam ga sa različitim djevojkama u nepropisnim vezama, a hoda u šorcu kraćem negoli nečiji donji veš. Čim ga vidim, sve ću mu to reći, da je haram i da nas zbog njega Allah može kazniti.
Ali, zapravo sam otkrio kako u islamu postoje prioriteti. Posavjetovan sam da čovjeku koji ne vjeruje u postojanje Allaha i budućeg svijeta, nema svrhe pričati da je alkohol haram ili kako mu je zabranjeno imati vanbračne veze. Shvatio sam da bih svojim namjerama dotičnog samo udaljio prvo od sebe, a zatim predstavio islam u pogrešnom svjetlu s pogrešnim ciljevima, što bi njemu, sa strane gledajući, bio dokaz više za istinitost Marksovog pogubnog mišljenja da je “vjera obični opijum čovječanstva”.
Pa sam odlučio i shvatio da se zlo otklanja po njegovoj veličini i prioritetima po principu prvo veće, a zatim manje. Trudit ću se, ako je već u mojoj blizini, da na lijep i sasvim mudar način otvaram teme o pogubnosti ateizma, kako bih ga logičkim dokazima, kur’anskim ajetima i sopstvenim primjerom, doveo na “svršen čin” priznanja da čovjek nije nastao od majmuna, kao što je Darwin podvalio nauci, niti je nastao slučajno bez cilja i povoda, niti je sam sebe stvorio, te kako postoji Gospodar Tvorac koji savršeno upravlja univerzumom.
Mislio sam da, ako su mi roditelji ljudi koji još uvijek ne poznaju islam niti ga praktikuju, da oni meni nisu “niko i ništa” i da sam konačno slobodan da radim šta želim. Hvala Bogu. Oni su nebitni, ništa ne znaju i ne interesuje me njihovo mišljenje ni o meni ni o mom životu. Šta god da kažu, pogriješe i njihov stav nema osnove ni u čemu, s obzirom na to da ne klanjaju. A i roditelji moje buduće izabranice su baš kao i moji, džahili, pa pošto ne daju da je oženim, ja ću je uskoro ukrasti. Nužda dozvoljava zabranjeno.
Ali, zapravo sam otkrio, čitajući kur’anske imperative i hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je mjesto roditelja u islamu toliko važno da je spomenuto odmah uz imperative obožavanja samo Allaha i nepridodavanja Mu sudruga. Teško se meni, saznao sam da im ni “uh”, ta dva nebitna slova, ne smijem reći, nebitno da li su ateisti, kršćani ili nešto treće.
Pa sam donio odluku, nakon što sam ostao zapanjen koliko je velika počast pokazana majci u islamu, da se gorko kajem za svoj pogrešan odnos prema njima. Reći ću i vjerenici da je ne mogu oženiti dok ne dokažem njenom babi da je zaista zaslužujem i dok mi ne da pristanak. Moji roditelji su mi najpreči da se prema njima lijepo odnosim, a ako su nevjernici ili ljudi koji odbijaju praktikovati islam, onda su mi još preči za lijep odnos prema njima, kako bih pokušao spasiti ih Vatre, uz Allahovu pomoć.
Mislio sam, nakon što sam spoznao i počeo praktikovati islam, da sam upravo ja najsvjetlija jedinka ovog društva i da me na budućem svijetu zasigurno čeka Džennet i edenski vrtovi, bez imalo sumnje. Ljudi oko mene su u zabludi, neće da me slušaju, neće da klanjaju i izvršavaju ostale islamske propise, i gdje drugo da ih svrstam osim u nevjernike, čije je prebivališta Vatra. S tim se trebaju pomiriti ili se što prije pokajati, pa ću im lijepo sročiti i sapštiti da su oni kafiri koji će biti gorivo Vatre.
Ali sam zapravo otkrio da sam takvom mišlju zapravo naudio najviše sebi i svojoj vjeri. Otkrio sam da su se ashabi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, bojali za sebe nifaka – licemjerstva i da su do smrti marljivo radili nadajući se da će ih Allah iz svoje milosti uvesti u Džennet, a ko sam ja da sebe bez imalo dvoumljenja rezervišem tamo, kao da Allahu trebaju moja djela, a ne meni? Saznao sam, također, da sud o nečijem nevjerstvu ili odlasku u Džehennem nije moj posao, jer se nečija vanjština ne može uvijek povezati sa sigurnom propašću ili uspjehom na budućem svijetu, a najviše što me potreslo jeste hadis Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: „Ko svog brata proglasi nevjernikom, na jednog od njih dvojice se to zaista odnosi: na prozvanog ako to jeste ili na onoga koji je to rekao a prozvani to nije.“
Pa sam odlučio da se neću petljati u područje kojem nisam intelektualno dorastao i da ću sudove ostaviti učenim alimima, a sve svoje napore i potencijale usmjeriti na objašnjavanje islama ljudima na kojima vidim da mogu zauvijek zalutati, ne zato što želim ispravljati krivu Drinu, niti što mi treba trijumf ili ovodunjalučko priznanje da sam nekome bio uzrok upute, nego da prenesem ljepotu i ovaj divni osjećaj koji prožima moj um i moje tijelo, a za kojim tragaju svi izgubljeni ljudi.
Mislio sam od kad klanjam i promijenio sam svoj izgled, kako me svi mrze. Komšije, rodbina, poslovne kolege, slučajni prolaznici - svi me čudno gledaju i sve što kažu indirektno je kritika meni. Ali, neću im dozvoliti, branit ću se kad god mi se ukaže prilika. Ako me samo još jednom poprijeko pogledaju, nikad više mi u kuću neće kročiti. Ako im smeta moja brada, ja ću njima reći kako oni bez nje izgledaju kao žene, a ako mi pogledaju u pantalone, reći ću im da će njihove gorjeti u Vatri. Neće mene niko šikanirati! I moja žena, u slučaju da je ko pita o razlogu pokrivanja po ovoj vrelini, treba ponosno reći da je njoj deset puta hladnije nego gologlavoj osobi.
Ali sam zapravo otkrio da ljudi s kojima sam do jučer dijelio obrok na pauzi, ispijao kafe i čajeve, dijelio dobre i loše uspomene, nisu neko ko mi najednom želi zlo, već iz radoznalosti kao prirodnog i normalnog ljudskog nagona, postavljaju pitanja o vidljivim promjenama na meni, imajući u vidu medijske kampanje protiv islama i muslimana, a koje im ja dodatno nesvjesno potvrđujem. Budem li u startu reagovao odbrambeno i svađalački orjentisano, a niko me uopšte nije napao, ostavljam dojam nesigurnosti u ono što radim i šaljem poruku da sam umjesto pozitivnih promjena, prikupio komplekse niže vrijednosti. Tim pristupom, stvaram barijeru između mene i okoline i njihovu radoznalost pretvaram u strah i odbojnost prema meni , a zatim i prema islamu.
Pa sam odlučio da se prema bliskim ljudim ponašam mnogo ljepše i srdačnije nego sam to radio prije islama, da njihova pitanja dočekam s radošću, jer šalju poruku da brinu o meni i mom stanju. Moja supruga je prestala tjerati inat sa komšinicima i objasnila im je kako je njoj zaista za nijansu toplije nego li ženi koja je obukla laganiju odjeću, ali kako malo žrtve na ovom svijetu donosi puno sreće na budućem. Jeste vruće mi je, ali uživam u toj vrućini. Primjer toga je kao primjer čovjeka koji radi dopunske sate na poslu kako bi skupio novac za kupovinu stana; umoran je i teško mu bude, ali mu težnja da kupi dom daje elana i snage, ispunivši ga srećom i zadovoljstvom.
Na kraju, shvatio sam da sam izgubio previše vremena i snage na sasvim pogrešne stvari.
Griješio sam i upropastio odnose sa mnogim dragim ljudima, dok sam cijelo vrijeme mislio da sam zapravo na putu uspjeha.
Često, kršio sam Allahovo pravo kojim me duži, a da toga nisam bio ni svjestan.
Evo, kajem se, ali rane koje sam napravio na srcima pojedinih ljudi, nikad neće potpuno zarasti.
Stoga, prenosim vama koji ste mlađi i pametniji, da shvatite kako je islam poslan kao milost čovječanstvu, a ne kao tegoba i izvor problema i barijera u socijalnom životu.
Prenosim vam da je islam vjera koja je odgovarajuća za svako doba i svako mjesto i da to moram imati u vidu kada ga želim prenijeti drugima.
Prenosim vam nešto što je Gospodar srca ljudi rekao Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, a što morate imati na umu svakim danom kojim se probudite i znate da možete naići na prepreke u društvu: „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub razbjegli bi se iz tvoje blizine.“ (prevod značenja, Ali Imran, 159)
Brate, sestro, nemojte kasnije da se kajete, kad shvatite da ste Vi i vaše ponašanje glavni uzrok zbog kojeg ljudi u vašoj blizini ne vole islam, a kad bude prekasno da to promijenite...
izvor: www.minber.ba
