Pogledajmo šta nam poručuje naš Plemeniti Gospoar, Allah, dželleša’nuhu: “Ako se budete Allaha bojali i budete strpljivi, onda vam njihove spletke neće moći nimalo nauditi.” (Prijevod značenja Alu- Imran, 120) No, vratimo se samom naslovu u kojem se ne kaže samo “čuvat će te Allah”, nego stoji prije njega “čuvaj Allaha”, kao što ovim ajetom Allah, dželleša’nuhu, garantuje da nam spletke naših neprijatelja neće moći nauditi samo pod uslovom da pri nama budu dvije krupne stvari, dva dragocjena dragulja: bogobojaznost i strpljenje. Naslov koji sam odabrao nije ništa drugo do dio hadisa kojeg je zabilježio Imam Tirimizi od Abdullaha b. Abbasa koji sigurno spada u red onih hadisa iz kojih se mogu izvući velike opomene i koristi, i koji samo potvrđuju da je našem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dat sadržajan govor u kome bi malo rekao, a dosta bi stvari, temelja vjere, obuhvatilo. Normalno, da bismo razjasnili ovaj hadis moramo se obratiti na adresu velikana ovoga ummeta, časnih učenjaka kojima je Allah, subhanehu ve te’ala, davao zbog njihove bogobojaznosti da najbolje razumiju govor Allaha, dželleša’nuhu i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kaže Ibn Redžeb (736 – 795. god. po H.): “Čuvaj Allaha” znači: “Čuvaj Njegove naredbe, zabrane, prava i granice.” Allahove naredbe ćeš čuvati tako što ćeš ih izvršavati. Njegove zabrane ćeš čuvati tako što ćeš ih se kloniti, a Njegova prava ćeš čuvati tako što ćeš ih ispunjavati i Njegove granice ćeš čuvati tako što ih nećeš prekoračavati - nećeš prelaziti granicu naredbe niti ćeš prelaziti granicu zabrana. Allah, dželleša’nuhu, je takve pohvalio u Kur’anu i nazvao ih čuvarima kada kaže: “Ovo je ono što je obećano svakome pokajniku i čuvaru.” Abdullah b. Abbas je, tumačeći riječi Allaha, dželleša’nuhu , “čuvati”, rekao je da je to onaj koji čuva (bdije) Allahove granice. Iz ovoga vidimo koliko je neosnovana izreka koja je prisutna u našem narodu i koja se, nažalost, pripisuje našem Gospodaru Allahu, dželleša’nuhu, a ona je: “Čuvaj se ti, čuvat ću te i Ja,” jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhu ve sellem, u ovome hadisu jasno izjavio koga će Allah čuvati; onoga koji bude čuvao Njegove naredbe, zabrane, prava i granice ”Čuvaj Allaha” Naveli smo uopćeno značenje Poslanikovih riječi: “Čuvaj Allaha,” a sada ćemo prijeći na njihovo detaljno objašnjenje, nastojeći pri tome iznijeti ono najvažni. 1. Najbitnija stvar ili bolje rečeno prva stvar koju treba da nastojimo čuvati (paziti) jeste namaz. Allah, dželleša’nuhu, kaže : “Čuvajte (izvršavajte) namaze, a naročito onaj u sredini i pred Allahom ponizno stojte.” (Prijevod značenja El-Bekara, 238) Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “…onaj koji ga bude čuvao (tj. namaz) on će mu biti svjetlost, dokaz i spas na Sudnjem danu, a onaj koji ga ne bude čuvao, neće mu biti svjetlost, niti dokaz, niti spas na Sudnjem danu i na Sudnjem danu biće sa faraonom, Karunom, Hamanom i Ubejjom b. Halefom.” Ovaj hadis učenjaci uzimaju kao dokaz da je onaj koji ostavlja namaz (ne izvršava ga) nevjernik. Kaže Ibnu-l-Kajjim: “To što će na Sudnjem danu biti sa poglavarima nevjerstva (faraonom, Karunom, Hamanom i Ubejjom b. Halefom), dokaz je da je nevjernik.” Bitno je napomenuti da nije dovoljno samo obavljati namaz nego taj namaz mora biti obavljen na vrijeme, a ne odgađati ga i da taj namaz mora biti obavljen u džema’tu, što je stav najvećeg broja učenjaka. Čak oni koji kažu da je namaz u džematu pritvrđeni sunnet kao dokaz uzimaju govor Abdullaha b. Mes’uda: “Namaz u džematu je od sunneta (upute) i ne ostavlja ga niko do munafik (licemjer).” Jasno se vidi da, iako kažu da je to pritvrđeni sunnet, smatraju onoga koji ga ostavi grešnim. Šta onda da kažemo za hadis u kome se prenosi od Ebu-Hurejre da je slijepac došao kod Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i tražio od njega olakšicu da klanja u svojoj kući, jer, kako je rekao, nema nikoga ko bi ga odveo do mesdžida. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mu je bio dozvolio, a kada se htio vratiti svojoj kući, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ga je upitao: “Da li čuješ ezan?” Kaže: “Da.” “U tom slučaju nema olakšice, odazovi se,” - reče Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. 2. Od onoga što smo obavezni čuvati jeste stomak (unutrašnjost), polni organ i jezik jer su to organi zbog kojih je čovjek najčešće izložen haramu i koji će biti najveći uzrok ulaska ljudi u Džehennem. Stomak treba čuvati od jedenja i pijenja harama kako bi naše srce bilo čisto i podobno za dospijevanje Allahovog svjetla (upute) u njega, jer jedenje haram hrane jedan je od najvećih uzroka zbog kojih ljudi ne mogu shvatiti istinu i biti upućeni, kao što se prenosi od nekih učenjaka. Svjedoci smo da veliki broj ljudi danas, nastojeći nahranitii i napojiti stomak, ne preza ni od kakvog načina niti sredstva da dođe do onoga što će mu u tome pomoći. Neka znaju oni koji stiču haram imetak da će biti kažnjeni još na dunjaluku tako što će Allah dati da propadne ili u njemu neće dati berićet, kao što se dogodilo velikom broju muslimana da su imali kuće i vile koje su u većini slučajeva bile napravljene preko haram imetka ili se u njima činio haram, a zatim su sa zavežljajem u ruci sve to ostavili i spali na prosjački štap. Polni organ je isto upropastio veliki broj ljudi i učinio ih njegovim poniznim robovima. Možda će se neko zapitati kako to da su ljudi postali robovi polnom organu. Onome koji bi postavio takvo pitanje odgovaramo: Zar je ovaj nemoral, razvrat, golotinja na sve strane, bestidnost nastao kao produkt ičega drugog do zadovoljavanja strastima kojima rukovodi polni organ. Zar to nije svojevrsno obožavanje? Jeste, dakako. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Ko mi garantuje za jezik i polni organ, ja mu garantujem Džennet.” Jezik, isto tako, predstavlja veliku opasnost ako ga ne zaustavimo i ne sačuvamo od slobodnog djelovanja. Kolika je njegova opasnost najbolje nam govori činjenica da se iz takvog malog organa izrađa veliki broj harama kao što su: ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, laž, kleveta, poricanje istine, napadanje Allahove vjere, Njegovog Poslanika i vjernika, psovka, proklinjanje (mislim na proklinjanje roditelja njihove djece), lažno svjedočenje, lažno zaklinjanje, pjesma u kojoj se spominje ili veliča razvrat, šala kojom se nastoje nasmijati ljudi, a ono što je sadržano u njoj je neistina, izgovaranje bestidnih riječi, pozivanje u zabludu. 3. Sljedeća stvar kojoj isto tako treba da posvetimo pažnju i da je čuvamo jesu zakletve (zavjeti), jer smo njima često izloženi i podložni. Uzvišeni kaže: “I čuvajte svoje zakletve.” (Prijevod značenja El-Maida, 89) Vjernik treba paziti kod zakletve sljedeće stvari: a) Da se ne zaklinje bez potrebe. Primjetno je da je veliki broj ljudi u nas uobičajio ili uveo kao stalnu izreku: “Boga mi” ili “Allaha mi!” što ne dolikuje, jer Allahovo ime je Uvišeno, Veliko i ono treba biti spominjano samo pri uzvišenim i velikim stvarima. b) Da se, ako se već zaklinjemo, zaklinjemo samo Allahom, jer se zaklinjanje nečim drugim ubraja u širk (pripisivanje Allahu druga), kao što se prenosi u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim: “Onaj ko se zakune nečim drugim mimo Allaha, učinio je širk.” c) Da ako se čovjek zakune da će nešto uraditi pa ne uradi, na njemu je da se iskupi tako što će nahraniti 10 siromaha, ili ih opremiti, ili osloboditi roba, a ako ne može ništa od ovoga troga postiće tri dana, o čemu nam govori naš Gospodar u suri El-Maida u 89. ajetu: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha nahranite običnom hranom kojom svoju čeljad hranite ili da ih odjenete ili da roba ropstva oslobodite.” “Čuvat će te Allah” Ovaj dio hadisa ukazuje nam na jedno pravilo koje važi kod Allaha, subhanehu ve te’ala, a to je: “Nagrada je one vrste kakvo je i djelo.” Da je ova tvrdnja tačna potvrđuju nam i drugi ajeti kao što su: “Ako Allaha pomognete i On će vas pomoći.” (Prijevod značenja Muhammed, 7) “Sjetite se vi Mene, sjetiću se i Ja vas.” (Prijevod značenja El-Bekara, 152) Nakon kratkog govora o onome što svaki vjernik treba čuvati da bi bio od onih koji “čuvaju” Allaha, dolazi govor o nagradi koju zaslužuju takvi robovi, a ona je sadržana u našem podnaslovu: “Čuvat će te Allah”. To čuvanje biva na dva načina: 1. Allah, dželleša’nuhu, će sačuvati njegove dunjalučke interese, tj. sačuvat će njegovo tijelo, imetak i porodicu. Allah, dželleša’nuhu, kaže: “Uz svakog od njih su meleki, ispred njega i iza njega - po Allahovom naređenju nad njim bdiju.” (Prijevod značenja Er-Rad, 11) Mudžahid u tumačenju ovoga ajeta je rekao: “Tj. Allah, dželleša’nuhu, daje ljudima čuvare od meleka koji ga čuvaju od ljudi, džina i zvijeri, pa kada mu se neko od njih približi (da bi mu naudio) kažu mu meleki: “Odmakni se,” sve dok Allah ne htjedne da ga nešto zadesi. Onaj koji bude svoje tijelo u mladosti čuvao od onoga što je Allah, dželleša’nuhu, zabranio, Allah, dželleša’nuhu, će njegovo tijelo sačuvati u starosti. Prenosi se da je jedan od selefa u svojim poznim godinama iznenada poskočio, zbog čega je bio ukoren. Uzvratio je riječima: “Kao što smo mi sačuvali svoje organe u mladosti od harama, Allah, dželleša’nuhu, ih je sačuvao u starosti.” S druge strane onaj koji ne bude čuvao svoju vjeru u mladosti i zaboravio na Allaha, i Allah će njega zaboraviti u njegovoj starosti. Prenosi se da je jedan od učenjaka vidio starca kako prosi na što je rekao: “Ovaj starac je zaboravio na Allaha u mladosti, pa je Allah zaboravio na njega u starosti.” 2. Druga vrsta čuvanja, koja je puno bitnija od prve vrste, jeste čuvanje u vjeri. Znači, onaj koji bude čuvao Allahove granice i ne bude ih prelazio, izvršavao Njegove naredbe i klonuo se Njegovih zabrana, Allah, dželleša’nuhu, će sačuvati njegovo srce od sumnji koje mogu potpuno upropastiti njegovo vjerovanje. Isto tako, Allah uputi njegov razum da se zaustavlja kod stvari koje ne može dokučiti i da kaže: “Istinu je rekao moj Gospodar,” bez ulaženja u dubinu i raspravljanje o onome što Allah, dželleša’nuhu, nije otkrio njegovom slabašnom mozgu. Kod nekih stvari u vjeri možemo dokučiti mudrost njihovog propisivanja, a kod nekih ne, kao što neke ajete i hadise možemo shvatiti, a druge ne. U takvom slučaju predajemo se onome što je došlo u Kur’anu ili vjerodostojnom hadisu, ako hoćemo biti od onih za koje je Allah rekao: “Oni koji su dobro u vjeru upućeni govore: ‘Vjerujemo u to, sve to dolazi od našeg Gospodara.’ A samo razumom obdareni će pouku primiti.” (Prijevod značenja AluImran,7) Mnogi su zalutali samo zbog toga što su smatrali da sve što dolazi u Kur’anu ili u vjerodostojnom hadisu mora proći kroz njihovu slabašnu pamet, pa ako se ona složi s onim što je spomenuto u tom ajetu ili hadisu prihvatili bi, a ako njihova pamet ne bi mogla pojmiti određenu stvar negirali bi je kako to njima odgovara. Zbog toga je vrlo bitno moliti Allaha da naša srca sačuva od sumnji i da nas uputi na shvatanje vjere onako kako su je shvatali selefi (dobri prethodnici) koji kada bi im došlo nešto od Kur’ana ili sunneta Allahovog Poslanika, a bilo je vezano za vjerovanje (akidu), ne bi puno raspravljali i predali bi se tome pa makar i ne mogli dokučiti mudrost toga. Prenosi se da su se jednog dana kod Fahruddina Razija iskupili mnogi ljudi, pa je jedna starica upitala jednog čovjeka: “Ko je ovaj čovjek oko koga su se iskupili ljudi?” Reče joj čovjek: “Zar ne znaš Fahruddina Razija, čovjeka koji zna hiljadu dokaza o postojanju Allaha!?” Reče starica: “Da nije imao 1000 sumnji ne bi imao ni hiljadu dokaza.” U drugoj predaji se prenosi da je došao čovjek kod Imama Malika i rekao mu: “Kako se Allah uzdigao (iznad Arša)?” Imam Malik mu je odgovorio: “Uzdignuće (Allaha, dželleša’nuhu) je poznato. Kako je ono bilo, to je nepoznato. Vjerovanje u njega je vadžib, a pitanje o njemu je novotarija.” Zatim je rekao: “Izbjegavajte ovoga čovjeka, jer je on novotar.” Vidimo Imama Malika kako ne dozvoljava svome razumu da čeprka po hadisima u kojima se spominju Allahova svojstva ili postupci koja su poznata samo Allahu, dželleša’nuhu, te da je čovjeku obaveza da se preda Kur’anu i hadisu, pa makar ne mogao dokučiti njegovu mudrost ili značenje. Isto tako, Allah, dželleša’nuhu, čuva srca takvih ljudi od strasti ili prohtjeva kao što je sačuvao Jusufa,’alejhisselam, od zinaluka kad su bili svi izgledi i uslovi za to. Uzvišeni kaže: “Tako smo Mi njega sačuvali od zla i razvrata, jer je on bio od Naših iskrenih robova.”
mr. Semir Imamović
izvor: www.el-asr.com
