Pokajanje glača srce i skida sa njega zavjesu (koprenu) kojom su ga zastrli grijesi kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi we sellem: "Kada rob počini grijeh na njegovom srcu ostane crna tačka, a ako se pokaje, ostavi grijeh i zatraži oprosta od Allaha, njegovo srce ponovo postane bijelim. Ako nastavi činiti grijehe, povećava se crnilo sve dok ne potamni srce. To je zastor za kojeg je rekao Allah, Uzvišeni: "Na njihovim srcima je zastor zbog onoga što su radili" (Prijevod značenja, El-Mutaffifin, 14.) (Hadis je zabilježio Tirmizi i rekao da je hasenu-s-sahih) čovjek ima neizmjernu potrebu za Allahom, dž.š. čovjek je griješnik i nužno je da upada u grijehe, bilo zbog prirode sa kojom je stvoren, bilo zbog šejtana koji je stalno prisutan uz čovjeka i nagovara ga da učini grijeh, pa makar on bio mali.
U ovom slučaju potreban mu je Allahov oprost, a Allah, dž.š. je nazvao sebe Tewabom (onim koji mnogo prašta). Mnogi ljudi su nemarni prema pokajanju od grijeha. Neke je šejtan uspio uvjeriti da su počinili toliko velik grijeh za kojeg nema oprosta, a neke je uspio uvjeriti da ima vremena za pokajanje tako da nema potrebe da žure. - Ta, Allah je taj koji prima pokajanje sve dok duša ne doðe do grla, a mi smo mladi i ne treba da još razmišljamo o tome. Pogreška i jednih i drugih je više nego očita: prvih zbog toga što nema grijeha kojeg Allah, dž.š. ne prašta kada se čovjek iskreno pokaje. Allah, dž.š. obraća se kršćanima koji su mu pripisali sina (Neka je Uzvišen i dalek od toga), a On ih ipak poziva na pokajanje i kaže: "Zbog čega se ne pokaju Allahu i ne zatraže oprosta jer je Allah taj koji prašta i milostiv je" (Prijevod značenja, El-Maide, 74.) A pogreška drugih je u tome što čovjek ne zna kada će mu doći Melek smrti i uzeti dušu. U drugom kur'anskom ajetu, Allah, dž.š. kaže: "I ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti." (Prijevod značenja, Lukman,34.)
Značenje teobe
Kaže šejh Muhammed ibn Salih El Usejmin: "Tevba u jezičkom smislu dolazi od glagola tabe jetubu što znači vratiti se, a u šerijatskoj terminologiji teoba je vraćanje u pokornost Allahu, Uzvišenom nakon nepokornosti.”
Tefsir ajeta
"Allah prima pokajanje samo od onih koji kakvo hrđavo djelo urade iz neznanja i koji se ubrzo pokaju; njima će Allah oprostiti, a Allah sve zna i mudar je." (Prijevod značenja, En-nisa, 17.) Rekao je Ebu-l-Alije: "Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, govorili su: - "Svaki čovjek koji zgriješi prema Allahu je neznalica, a svaki čovjek koji se pokaje prije smrti, spada u one koji su se brzo pokajali." Rekao je Mudžahid: "Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, složni su oko toga da svaki čovjek koji zgriješi prema Allahu je neznalica." Odavde razumijemo da onaj koji čini grijeh nije svjestan kakvoće kazne koju je Allah pripremio za one koji čine taj grijeh, i nije svjestan (ne zna) istinskog Allahovog prava kod Njegovih robova. Kaže Allah, Uzvišeni: "O vi koji vjerujete, pokajte se Allahu istinskim pokajanjem, da bi vam vaš Gospodar prešao preko hrđavih postupaka i uveo vas u Džennete ispod kojih rijeke teku." (Prijevod značenja, Tahrim, 8.) Istinska teoba je ona teoba koja je čista od svakog nedostatka (manjkavosti) i onoga što je može pokvariti. Rekao je Hasan El Basri: "Istinska teoba je da se čovjek pokaje za ono što je prošlo i da odluči da se više neće vratiti tom postupku." Rekao je Kelbi: "Istinska teoba je zatražiti oprost jezikom, pokajati se u srcu i sačuvati svoje tijelo od onoga što je zabranjeno." Rekao je Ibnu-l-Kajjim: "Istinska teoba sadrži u sebi tri stvari:
1. Obuhvatanje svih grijeha, tako da ne bude ni jedan grijeh izuzet iz ove teobe,
2. Potpuna odlučnost i iskrenost u teobi tako da nema ni trunke vaganja, kajanja niti oklijevanja,
3. Da bude čista od svih primjesa i negativnosti (manjkavosti) koji mogu narušiti ihlas (iskrenost) u njoj, tj. da bude postaknuta strahom od Allaha, strahopoštovanjem prema Njemu i težnjom za Njegovom nagradom i strahom od Njegove kazne.”
Obavezno i pohvalno pokajanje
Kaže šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje: "Pokajanje se dijeli u dvije vrste: obavezno i mustehab (lijepo). Obavezno pokajanje je pokajanje zbog ostavljanja onoga što je Allah naredio i rađenja onoga što je Allah zabranio.
Mustehabb (lijepo, dobrovoljno) pokajanje je pokajanje zbog ostavljanja djela koja su mustehabb (lijepa, dobrovoljna) i činjenja mekruha (prezrenih, pokuđenih) djela. Onaj ko se ograniči na obaveznu teobu ubraja se u dobre i umjerene Allahove robove, a onaj koji bude vršio i jednu i drugu teobu ubraja se u prvake i Allahu bliske robove. Nije pokajanje samo da se čovjek pokaje zbog činjenja hrđavih djela (grijeha), kao što to misli veliki broj ljudi. Pokajanje zbog ostavljanja dobrih djela koja su nam naređena, važnije je od pokajanja zbog činjenja zabranjenih djela." (El Hedijjetu fi mevaizi-l-Imami Ibn Tejmijje, str. 154, 155) (Ovo zbog toga što izostavljanje Allahovih farzova (poput namaza) ponekad izvodi iz vjere, a činjenje velikih grijeha ne izvodi čovjeka iz vjere.
Uvjeti ispravnosti pokajanja
Da bi pokajanje bilo primljeno, Allah, Uzvišeni je postavio uslove koji se moraju ispuniti. Pokajanje je ibadet kao i drugi ibadeti, a znamo da je Allah, subhanehu we te 'ala, za svaki od ibadeta odredio granice i da ibadet neće biti primljen ako se izađe iz okvira tih granica. Zbog toga islamski učenjaci kada objašnjavaju značenje riječi "Svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, Allahov rob i poslanik" kažu da to svjedočenje između ostalog znači: Da obožavamo Allaha u granicama Šerijata sa kojim je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem došao. Za prihvatanje pokajanja nužno je da se ispune sljedeći uslovi:
1. Iskrenost da čovjek pokajanjem ne namjerava ništa drugo do Allahovog lica (tj. gledanja u Allahovo lice na Sudnjem danu), da mu Allah primi pokajanje i pređe preko grijeha kojeg je počinio. Njegova namjera ne smije biti pretvaranje pred ljudima da bi im se približio ili da bi se sačuvao neugodnosti koju bi mu mogao nanijeti vladar.
2. Kajanje (osjećanje krivice) zbog grijeha kojeg je počinio. Takav osjećaj je dokaz da se čovjek iskreno pokajao.
3. Napuštanje grijeha zbog kojeg se kaje, što je među najvažnijim uslovima primanja pokajanja. Ako je njegov grijeh bio u ostavljanju onoga što je Allah naredio, napuštanje grijeha biva tako što će početi izvršavati tu naredbu. Npr. čovjek koji nije davao zekat, obavezan je kada se pokaje dati zekat koji ga je prošao i ne ponavljati više taj grijeh. Znači, da bi teoba bila primljena čovjek mora napustiti grijeh koji čini, jer ako kaže: "Pokajao sam se", a nastavi činiti isti grijeh ili ima namjeru da ponovo čini, takvo pokajanje naliči na ismijavanje sa Allahom kao što nas je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, obavijestio o tome u hadisu.
Skrivanje grijeha
Prilikom napuštanja grijeha dovoljno je da se čovjek pokaje i da to ostane između njega i njegovog Gospodara, šta više, zabranjeno je pričati o grijehu kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi we sellem,: "Svim mojim sljedbenicima bit će oprošteno osim onim koji javno pričaju (o grijehu kojeg su počinili)." (Prenosi Buhari) Učenjaci su izuzeli onoga koji počini grijeh za koji je propisana kazna na dunjaluku. Njemu je dozvoljeno da ode do halife ili vladara i da mu obznani da je počinio taj grijeh kako bi se izvršila nad njim kazna koja bi ga trebala očistiti od grijeha. Međutim i njemu je ponekad bolje da skrije taj grijeh i da se pokaje Allahu ne obavještavajući nikoga. Ako se radi o napuštanju grijeha vezanog za prava ljudi (haka), kao što je bespravno uzimanje imetka, teoba neće biti primljena dok se ne vrati taj imetak (ne izmiri hak).
U slučaju da je ta osoba umrla, obaveza je dati imetak njegovim nasljednicima. Na kraju, ako iz bilo kojih razloga osoba nije dostupna, u tom slučaju treba udijeliti sadaku sa tim imetkom namjeravajući time nagradu za tu osobu. Ako se radi o nepravednom udaranju ljudi, teoba neće biti primljena dok se ne ode do osobe koja je nepravedno udarena i zatraži od nje da oprosti ili vraćanje istom mjerom. Kaže Allah, subhanehu we te 'ala: "Kazna za zlo nije ništa drugo do zlo." (Prijevod značenja, Šura, 40.) Kod učenjaka postoje dva mišljenja kada je u pitanju ogovaranje. Jedan dio kaže da mora otići do osobe koju je ogovarao i tražiti od nje halala. Drugi dio učenjaka pravi razliku između ogovaranja za koje je saznao onaj kojeg je ogovorio i između ogovaranja za koje ne zna. Ako se radi o ogovaranju za koje zna, obavezan je otići kod njega i tražiti halala, a ako ne zna da ga je ogovorio, neće ići do njega nego će tražiti od Allaha za njega oprost i spominjat će ga ubuduće po dobru u društvu pred kojim ga je ogovorio.
Čvrsta odluka da se više neće vratiti grijehu zbog kojeg se pokajao.Da pokajanje bude u vrijeme u kojem se prima pokajanje. To vrijeme može biti: Vrijeme koje je vezano za svakog čovjeka pojedinačno, tj. da se svaki čovjek mora pokajati prije nego što mu dođe edžel (smrtni čas); jer se tada ne prima pokajanje i kao što kaže Allah, subhanehu we te 'ala: "Allah ne prima teobu od onih koji rade ružna djela tako da kada dođe nekom od njih smrtni čas kaže: - Sad se kajem - niti od onih koji su kao nevjernici umrli." (Prijevod značenja, En-nisa, 18.) Vrijeme koje je opće i obuhvata sve ljude zajedno, a to je vrijeme prije izlaska sunca sa zapada (Sudnji dan). Znači da se teoba neće primiti poslije izlaska sunca sa zapada kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi we sellem: "Hidžra ne prestaje sve dok se ne prekine pokajanje, a pokajanje se neće prekinuti sve dok sunce ne izaðe sa zapada." (Prenosi ga Ebu Davud)
Teoba na samrti
Ako se čovjek razboli i bude odgađao pokajanje, čini jednu od najružnijih stvari jer je bolest nagovještač smrti. Onaj ko bude obilazio bolesnika treba ga podsticati na pokajanje i traženje oprosta. A zar ima išta ljepše od toga da čovjek zapečati svoja djela na dunjaluku pokajanjem i istigfarom. U slučaju da bude imao ružnih djela, onda mu je to iskup za njih, a ako pri njemu većinom budu dobra djela, onda mu je to pečat na njih. Ispravni prethodnici (selefi) smatrali su da se za onoga koji umre poslije urađenog dobrog djela, kao što je post mjeseca ramazana, hadždž i umra, može nadati da će biti od stanovnika Dženneta. Oni su i pored dobrih djela u kojima su ustrajavali, obnavljali pokajanje na samrti i završavali ovodunjalučki život sa istigfarom i riječima LA ILAHE ILLALLAH. Prenosi se da kada je Imam Ahmed bio na samrti jedan od prisutnih ga je podsticao da kaže LA ILAHE ILLALLAH, a on je govorio: "Ne, ne.." Kada je umro Imam Ahmed, usnio ga je taj čovjek i pitao: "Podsticao sam te na riječi tevhida, a ti si govorio: Ne, ne." Reče mu Imam Ahmed: "Došao mi je šejtan na samrti i govorio mi: "Spasio si se", a ja sam mu govorio: "Ne još, ne još, sve dok sam na dunjaluku postoji opasnost da skrenem sa pravog puta." To nam govori kako čovjek treba biti oprezan i završiti život na ovom svijetu moleći Allaha da mu oprosti i pokajati se za svaki slučaj jer postoji mogućnost da čovjek ima grijeha za koje ne zna, ili da ga šejtan nagovori u posljednjim trenucima da učini kufr ili nešto manje od toga te to bude uzrok ulaska u vatru. Molim Allaha da nas učini od pokajnika i od onih koji neće ustrajavati u grijesima nakon što zatraže oprosta za njih.
