Mnogi ljudi primjećuju samo vidljive znakove inteligencije, ali u ljudima leže mnoge izvanredne i skrivene sposobnosti, kojih često ni ta osoba nije svjesna sve dok ih ne otkrije ili posredstvom nekog događaja, ili na putu ostvarenja određenih ciljeva. U tom trenutku, ti talenti zasjaju u pravo svjetlu, ostavljajući kao svoj trag brojne uspjehe i pobjede. Svako od nas mašta, ali je razlika između velikana i drugih ljudi u tome što jake ličnosti imaju sposobnost, jaku volju i odlučnost da svoje snove pretvore u stvarnost. Jedna od najvećih prepreka na tom put jeste strah od neuspjeha. To je bolest koja se mora otkloniti. Neuspjeh je normalna pojava u životima svih naroda ili vođa. Da li ste ikada čuli za vojsku koja je slavila u svim bitkama? Da li znate i za jednog lidera koji nije pretrpio niti jedan jedini poraz? Jedan od najvećih vojnih heroja u historiji našeg ummeta – Allahova sablja, Halid b. El-Velid, izgubio je nekoliko bitki prije i nakon primanja islama. Da li ga je to spriječilo i odvratilo od nastavljanja borbe? Ne!, nego je nastavio sve dok nije ostvario najznačajnije i najbriljantnije uspjehe? Edison, izumitelj električne sijalice, bio je jedan od najvećih izumitelja u modernoj historiji. Međutim, pretrpio je više od hiljadu neuspjeha, sve dok nije došao do velikog otkrića, pod čijim svjetlom ja ispisujem ove redove.
“Ja to ne mogu, nemoguće je (nešto promijeniti, uraditi, postići)!”, riječi su koje često čujemo i koje su jedan od velikih razloga poražavajućeg stanja u kojem se nalazi islamski ummet. Korijen ovih riječi je stanje mentalne onesposobljenosti, premda ograničenja koja ljudi sebi nameću nisu stvarne, već samo umišljene prirode. Uistinu, onesposobljeni umovi samo proizvode poraze.
Nema nikakve sumnje da u životu postoje stvari koje su nemoguće za izvršiti. To je razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primajući od svojih ashaba prisegu na vjernost, tražio da oni ponove: “Slušat ću i pokoravati se koliko god budem u stanju.” Uzvišeni Allah kaže: “Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.” (El-Bekara, 286)
Ovo nam ukazuje da u životu postoje stvari koje su van naših mogućnosti. Međutim, to nije tema ovog govora, jer, u suprotnom bili bismo uvučeni u dugu diskusiju i na kraju pravdali riječi: “Ja ne mogu, nemoguće je”, pokušavajući ovoj iluziji dati utemeljenje i opravdanost s aspekta islama!
Ove dvije fraze: “Ja ne mogu, nemoguće je (nešto promijeniti, uraditi, postići)” –uprkos njihovim razlikama u značenju, postale su nepisani zakon koji opravdava svaki vid neuspjeha, nemara ili nazadnosti u islamskom ummetu. One se koriste kako bismo opravdali našu trenutnu zaostalost, utrnuli naše osjećaje, uništili polet u ummetu, i ubili svaki uspjeh još u njegovom povoju.
Mnogi ljudi, generacija za generacijom, koriste ove fraze kao smjernice koje ih vode kroz život, kao način razmišljanja koji ih tjera da prihvate stanje u kojem se nalaze, a u isto vrijeme da se osjećaju zadovoljno jer ne mogu ništa da urade.
Zaprepašten sam zbog nevjerovatne zaostalosti ummeta, bez obzira na njegov veliki potencijal za uspjeh, napredak i vođstvo. Mnogo sam razmišljao o ovome i shvatio sam da je najčešći razlog za ovu zaostalost, mada ih ima mnogo, iluzija da nešto ne možemo, da je nemoguće. Ova iluzija pretvorila se u nepoljuljani princip. U njoj živimo i funkcioniramo.
Koliko smo iskušenja imali, a i dalje ih imamo zbog ove obmane...
Najopasnija od svih obmana jeste da ne shvatamo da je to samo iluzija i da ona nestaje kad počnemo da je preispitujemo. Međutim, postoje ljudi koji potroše čitav život živeći na principu “Ja to ne mogu, nemoguće je”. Potroše dio svog života pokušavajući dokazati da je ovaj princip temeljna činjenica, neosporiv aksiom.
Ova iluzija nije se u nama formirala preko noći. Ona je rezultat akumulacije mnogo faktora tokom mnogo godina. Umjesto da odgajamo ljude koji će voditi ummet naprijed, bez odustajanja zbog poteškoća i prepreka, ove nas iluzije vode ka beznađu, propadanju i očajavanju.
Također sam iznenađen kako neke idolopokloničke nacije žive bez odustajanja, psihičkog gubitka i emocionalnog beznađa iako su na početku imale ogromne poteškoće za napredak, sve dok se nisu osposobile da dostignu rang bivših velikih neprijatelja. Japan se izdigao iz ruševina Hirošime i Nagasakija, i postao važna svjetska ekonomska sila, i ovi porazi nisu ga učinili beznadežnim i usmjerenim na čekanje pomoći i sažaljenja od drugih.
Što se tiče Njemačke, ona se izdigla iz ruševina Drugog svjetskog rata i postala utjecajna nacija, s jednom od najjačih ekonomija na svijetu. Uprkos činjenici da je Njemačka bila srušena ne tako davno, period između njenog rušenja i uzdizanja kao ekonomskog lidera nije trajao više od trideset godina.
Samo zamislite...
Zamislite samo, da se ummet nije predao iluziji “Ja to ne mogu, nemoguće je”, kako bi danas izgledao? Da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: “Ne mogu se boriti protiv Arapa nakon njihovog otpadništva, i predat ću se ovom groznom stanju u državi”, kakav bi bio rezultat? Razmišljanje o tome stvarno me plaši.
Da se imam Ahmed b. Hanbel, rahimehullah, nije direktno suprotstavio onima koji su pravili fitnu, da je rekao: “Ne mogu ja to, nemoguće je”, da li misliš da bi se dogodila velika pobjeda ehli-sunneta?
Da se Salahuddin Ejjubi predao nakon užasnih ponižavanja koja je ummet trpio nakon okupacije krstaša, opravdavajući sebe da se ne može boriti sa snagom koja posjeduje najjače naoružanje, s nedovoljnom podrškom mnogih zemalja, da je prihvatio ono što su mnogi vladari u to doba prihvatili, poniženje i pokoravanje, zajedno s garancijom novih vladara, da je prihvatio činjenicu da je nemoguće pobijediti krstaše – da li bi Jerusalem bio zaštićen od krstaša i njihove mržnje?
Da šejhul-islam, Ibn Tejmijja, neka je Allah zadovoljan njime, nije podigao zastavu znanja, djela i džihada, u vrijeme kada se svakodnevno pozivalo u laž i novotariju, u vrijeme političkih i vojnih poraza; da se samo predao i rekao: “Ne mogu, nemoguće je”, da li bi nam historija ostavila ogromno naslijeđe herojstva, znanja i borbe protiv laži i novotarija?
Da je Muhammed Abdulvehhab, rahimehullah, kad je otkrio da Arapsko poluostrvo živi u tami grijeha, novotarija i slijepog slijeđenja, prihvatio i uradio ono što su u toj situaciji i ostali ljudi radili: “Ne mogu, nemoguće je”, da li misliš da li bi se kolijevka islama probudila iz sna i riješila se idolopoklonstva i novotarija?
Naša duga historija puna je takvih pionirskih vođa i obnovitelja sunneta, koji su nam ostavili zadivljujuće primjere sposobnosti muslimana da pobijede najveća fizička i psihička iskušenja, bez predavanja i psihološkog poraza, niti dozvoljavanja da iskušenja zanijeme njihove osjećaje za islam! Mnogi će reći: “Bili su to dobri ljudi, a danas je drugo vrijeme. Danas je malo takvih ljudi!”, međutim, ja kažem da mi nismo znali kako su prethodnici bili dobri sve dok sjajne stranice historije nisu ispunili zadivljujućim pobjedama u različitim oblastima, ali i prije, kad su bili samo obični ljudi. Međutim, zbog mnogo razloga, bili su sposobni da se popnu uz ljestve uspjeha, što ih je učinilo herojima i vođama. Jedna od najvažnijih stvari koja ih je dovela do uspjeha jeste uništenje obmane: “Ja to ne mogu, nemoguće je”.
“Ja mogu, i ja želim!”
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Ukoliko bi čovjek stao ispred planine i bio odlučan da je pomjeri, on bi je pomjerio.” Nakon više godina izučavanja, istraživanja i razmišljanja, došao sam do zaključka da na ovom svijetu nije ništa nemoguće, osim dvije stvari.
● Prva od njih je kosmička nemogućnost. Naprimjer, Ibrahim, alejhis-selam, pred Nimroda je postavio slijedeći izazov: “‘Allah čini da Sunce izlazi s istoka” – reče Ibrahim – “pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put.” (El-Bekara, 258)
● Druga nemogućnost jeste činjenje dozvoljenim onoga što je apsolutno zabranjeno u šerijatu, a dokaz za to jeste što je zabrana tih djela neupitna i ne dozvoljava drugačiju interpretaciju. Naprimjer, nije dozvoljeno, umjesto tri, klanjati dva rekata farza akšam-namaza, ili obaviti hadž van njegovog vremena: “Hadž je u određenim mjesecima...” (El-Bekara, 197), niti je dozvoljeno da čovjek oženi suprugu svog oca: “...to bi, uistinu, bio razvrat, gnusoba i ružan put.” (En-Nisa, 22)
Izuzev spomenutih dviju stvari, ne postoje druge koje su nemoguće za ostvariti. Možda postoje stvari koje su relativno nemoguće, ali nijedna od njih nije apsolutna, i obično znači da je nešto van sposobnosti i mogućnosti određene osobe, dok su druge osobe u stanju da to djelo izvrše, ili da se zadani cilj ne može ostvariti u određenom vremenskom periodu, ali ga je moguće ostvariti u drugo vrijeme, ili da se projekat ne može kompletirati na određenom mjestu, ali je na drugom mjestu lahko ostvarljiv itd.
Prava opasnost leži u tome da pojedinačnu, relativnu ili djelimičnu nemogućnost okarakteriziramo kao apsolutnu, generalnu i potpunu. Nesposobnost je izraz kojim pojedinac opisuje sebe i svoja vlastita ograničenja (ne mogu ja to, neću znati, ne znam, neću uspjeti), a nemogućnost je izjava o cilju koji pojedinac želi da ostvari (nemoguće je to učiniti, neostvarivo je, propast će taj projekat, vidiš li u kakvom vremenu živimo, zašto pokušavati kad ionako nećemo uspjeti).
Mnogi ljudi miješaju spomenuta dva pojma i ličnu nesposobnost poistovjećuju s apsolutnom nemogućnošću. Velika je greška da svoju ličnu nesposobnost i malodušnost pokušamo predstaviti kao apsolutnu nemogućnost, jer to može druge ljude odbiti ili ih ponukati da dignu ruke od svojih ciljeva prije nego što su ih i započeli.
Put ka uspjehu
Prvi faktor na putu ka uspjehu i ostvarenju velikih ciljeva jeste da se oslobodimo iluzije: “Ne mogu ja to, nemoguće je!” Drugim riječima, ako želimo biti uspješni, moramo eliminirati mentalnu i duševnu letargiju, i ojačati snagu volje.
Primjena neophodnih islamskih i materijalnih sredstava pretvara ono što je prethodno bilo nezamislivo u stvarnost. Mnogi od onih koji ponavljaju frazu: “Ja to ne mogu”, ne opisuju stvarno stanje koje bi im poslužilo kao izgovor za vlastitu neaktivnost; oni samo opisuju vlastiti duševni poraz i pokušavaju da se riješe odgovornosti.
Prvi praktični korak ka ostvarivanju velikih ciljeva jeste vjerovanje u Allaha, a potom spoznaja velikih sposobnosti kojima nas je Uzvišeni počastio, te da ti darovi zaslužuju da na njima budemo zahvalni. Znak te zahvalnosti jeste korištenje tih sposobnosti na putu ostvarenja onih ciljeva zbog kojih se nalazimo na ovom svijetu.
Naprimjer, kakav izgovor može imati osoba ako joj je Uzvišeni Allah podario sva neophodna sredstva da može stupiti u brak, ali ona odabire da ostane sama, bez validnog šerijatskog opravdanja? To je znak nezahvalnosti na Allahovim blagodatima. Odgađanje braka također predstavlja zanemarivanje jedne od pet vrijednosti koje islam teži da sačuva, a to je zaštita potomstva. Onaj ko tako postupa, može očekivati da će izgubiti te velike blagodati: “I kad je Gospodar vaš objavio: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.’” (Ibrahim, 7) Slična je situacija s svim blagodatima i darovima koje je Milostivi Allah podario ljudskom rodu.
Neću detaljno pojašnjavati faktore koji su važni za uspjeh, niti šta je to što neku osobu čini liderom ili pionirom na nekom polju. Pokušavam jedino da uklonim ovo samozavaranje koje kontrolira umove mnogih muslimana, i koje nas je dovelo do ovog stanja kojem se raduju naši neprijatelji, a koje rastužuje naše prijatelje.
Ummet je sada na putu povratka ka Allahu i traga za stazama spasa, uspjeha, sreće i progresa. Nudi nam se zlatna prilika. Ukoliko odmah ne uložimo ogromne resurse i bogatstva koja nam je Allah podario i to u momentu dok se ummet vraća Allahu, kasnije će nam to biti mnogo teže da učinimo u vremenima kad se ummet udalji od povratka u vjeru.
Bojimo li se neuspjeha?
Jedna od grešaka koje mnoge ljude sprečava od ostvarivanja najviših ciljeva jeste uvjerenje da uspjeh mogu postići samo pametni ljudi. Međutim, više je studija potvrdilo da je veliki brojnih značajnih historijskih ličnosti dolazio iz reda običnih ljudi i da su mnogi od njih bili neuspješni na više polja, poput obrazovanja.
Bez sumnje, glupi ljudi neće ostati zapisani u historijskim djelima, ali, s druge strane, inteligencija je samo relativan pojam, neki je imaju više, a drugi manje. Mnogi ljudi primjećuju samo vidljive znakove inteligencije, ali u ljudima leže mnoge izvanredne i skrivene sposobnosti, kojih često ni ta osoba nije svjesna sve dok ih ne otkrije ili posredstvom nekog događaja, ili na putu ostvarenja određenih ciljeva. U tom trenutku, ti talenti zasjaju u pravo svjetlu, ostavljajući kao svoj trag brojne uspjehe i pobjede.
Svako od nas mašta, ali je razlika između velikana i drugih ljudi u tome što jake ličnosti imaju sposobnost, jaku volju i odlučnost da svoje snove pretvore u stvarnost.
Jedna od najvećih prepreka na tom put jeste strah od neuspjeha. To je bolest koja se mora otkloniti. Neuspjeh je normalna pojava u životima svih naroda ili vođa. Da li ste ikada čuli za vojsku koja je slavila u svim bitkama? Da li znate i za jednog lidera koji nije pretrpio niti jedan jedini poraz?
Jedan od najvećih vojnih heroja u historiji našeg ummeta – Allahova sablja, Halid b. El-Velid, izgubio je nekoliko bitki prije i nakon primanja islama. Da li ga je to spriječilo i odvratilo od nastavljanja borbe? Ne!, nego je nastavio sve dok nije ostvario najznačajnije i najbriljantnije uspjehe?
Edison, izumitelj električne sijalice, bio je jedan od najvećih izumitelja u modernoj historiji. Međutim, pretrpio je više od hiljadu neuspjeha, sve dok nije došao do velikog otkrića, pod čijim svjetlom ja ispisujem ove redove.
Zapadni autor napisao je da je nemoguće da osoba ostvari značajan uspjeh, ukoliko pritom nije savladala neopisive teškoće. I doista oni koji se boje relativnog neuspjeha, postaju žrtve potpunog i upropaštavajućeg poraza: “Ima ih koji govore: ‘Oslobodi me i ne dovedi me u iskušenje!’ Eto, baš u iskušenje su pali!” (Et-Tevba, 49)
Pjesnik je jednom rekao: “Ko se god pribojava uspona na planinu, zauvijek će živjeti u njenom dnu.” Nesumnjivo, okruženje u kojem ljudi žive ima jak utjecaj na njih, ono njih oblikuje, a ne oni njega: “I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: ‘Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.’” (Ez-Zuhruf, 23)
Upravo je iz tih razloga društvena sredina jedan od najvećih uzroka progresa ili nazatka. Istinski predvodnici i pokretači napretka nisu se predavali pokvarenoj sredini; oni su mijenjali nazadna društva u napredna, progresivna i počašćena. Upravo se iz tih razloga obnovitelj naziva obnoviteljem, jer je u ummetu oživio dijelove religije i historije koji su bili zanemareni. Poslanstvo je okončano slanjem Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ali su ostali trudbenici i obnovitelji koji rade na tome da ummet izvedu iz mraka na svjetlo. I vi biste trebali biti jedan od njih!
Smjernice za kraj
Želio bih da ovaj članak završim s nekoliko smjernica koje će vam ukazati na put kojim trebate kročiti:
● Vaš život, koji se mjeri desetinama godina, samo je zbir uzastopnih trenutaka i sekundi. Hiljade kilometara koje ste u svom životu prešli zbir su vaših koraka, jednog za drugim, sve dok niste prešli značajne razdaljine. Takav je slučaj i s bilo kojim značajnim ciljem, i on se postiže samo postepeno i polahko, korak po korak. Desetine tomova koje je napisao islamski učenjak nisu započele osim kao jedna jedina ispisana stranica, a njihov zajednički zbir postao je neizbrisivo naslijeđe budućih generacija.
● Imajte visoke ciljeve, tako ćete postići čudesne stvari! Onaj koji teži da bude prvi, rastužit će se ako bude drugi, dok će student koji želi da bude drugi, biti sretan ukoliko položi samo polovinu svojih ispita. Pjesnik je rekao: “Ukoliko je duša snažna, tijelo se umori od žudnje za ostvarenjem sna, dok onoga koji se navikne na poniženje, ono ne boli, kao što mejita ne boli ubod koplja.”
● Uspjeh ne dolazi nasilu i uz napete nerve. Za njega su potrebni smirenost, mir uma, pouzdanje u sposobnosti koje ti je Allah podario, zajedno sa strpljenjem, odlučnošću, snagom volje i istrajnošću. Iz ovih su razloga najbolji studenti oni koji su najtiši i koji su najmanje uznemireni nastupajućim ispitima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najhrabriji, najsmireniji, najčvršćeg srca i najjači među ljudima. Kada bi se ashabi preplašili, sakrivali bi se iza Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ali strah nije mogao dotaći njegovo časno srce.
● Ispravno i logično rezonovanje vodi ka uspjehu; onaj ko pažljivo i sistematski planira svoje korake, neće se izgubiti tokom putovanja. Neuspjeh mnogih projekata posljedica je pogrešnog načina razmišljanja; nemarno i površno razmišljanje vodi ka neuspjehu.
● Svaka ideja mora biti popraćena praktičnim djelima i takvo razmišljanje nije u suprotnosti sa životnim pobjedama. Naprotiv, to je jedan od temelja na kojima se gradi kuća uspjeha, uz podršku Svevišnjeg Allaha.
● Mnogi porodični, lični i društveni problemi samo su posljedica razmišljanja da se oni ne mogu riješiti, a stvarnost govori da su rješenja obično veoma blizu i da je potrebno samo malo odlučnosti i volje. Počnite tako što ćete definirati problem i podijeliti ga na više dijelova, a potom se na prikladan način posvetite rješavanju svakog od njih.
● “Samo Tebe obožavamo, i samo od Tebe pomoć tražimo” (El-Fatiha, 5), ovaj časni ajet čvrsto je uporište bez kojeg bi naš život bio upropašten.
Već sam oduzeo i previše vašeg vremena. Započnimo promjenu i bacimo se na posao, čekaju nas ponos i uspjeh na oba svijeta!
Autor: uvaženi šejh Nasir b. El-Omer
