Ovaj Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, hadis sadrži u sebi značajne i jasne poruke, koje će mu, ako ih čovjek primjeni u svome životu, zasigurno donijeti sreću, ako Allah da, i na dunjaluku i na ahiretu. Prvo što uviđamo od Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poruka je to da je Allah, dželle ša’nuhu, opisan da voli u stvarnosti, kakvo je stajalište ehli sunneta vel džem’ata, na što ukazuje i Kur’an: “Allah zaista voli one koji dobra djela čine.” (Prijevod značenja El-Bekara, 195), kao i ajet: „A Allah ne voli nered.” (Prijevod značenja El-Bekara, 205) Takođe i Sunnet to potvrđuje: “Zaista je Allah lijep i voli ljepotu!” (Muslim, 147), kao i hadis: „Allah voli blagost u svim stvarima.” (Buharija, 6024). Allahova ljubav priliči Njemu i nije kao ljubav njegovih stvorenja: „Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Prijevod značenja Aš-Šura, 11) ‘Njegova se ljubav razlikuje spram mu’mina, tako da jedne voli više od drugih. Jak mu’min je bolji i draži kod Allaha, jer On voli ono što povlače Njegova imena i osobine za sobom, i ono što je u skladu sa tim. Allah je snažan i voli snažnog mu’mina, Lijep je i voli ljepotu, Sveznajući voli ulemu, Čist voli čistoću, Mu’min voli mu’mine, Muhsin voli dobrotvorce, Strpljiv voli strpljive, Šakir voli zahvalne itd.’ (Šifaul - Alil, Ibnul-Kajim, str.96)
Snaga o kojoj se govori u ovom hadisu je snaga imana u stvarima koje se tiču ahireta, a ne tjelesna snaga, zato što se osobina ‘snažan’ u hadisu vraća na mu’mina. Isto tako kada bi rekli: ‘snažan čovjek’, značilo bi snažan u muškosti. Zašto se ovdje cilja na snagu imana? Zato što ona čini da mu’min ispunjava ono što mu je Allah naredio i da tome doda od nafila koliko Allah hoće, dok zbog slabog imana,mu’min ne ispunjava ono što mu je Allah naredio, niti ostavlja ono što mu je zabranio. (Šerhu Rijadu Salihin Usejmin, 3/92. i Šerhu Muslim Nevevi, hadis 2664)
Ukoliko smo spoznali da je cilj hadisa snaga imana, onda bismo trebali da poradimo na jačanju našeg imana, naročito sa spoznajom našeg Gospodara, Njegovih imena i svojstava. Prethodno pomenuto nikako ne umanjuje od vrijednosti fizičkih priprema u životu mu’mina, naprotiv, to upotpunjuje našu imansku snagu: „I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj.” (Prijevod značenja Al-Anfal, 60) Snaga imana je osnova, a fizičke pripreme je upotpunjuju: „Gađajte potomci Ismaila, zaista je vaš praotac bio strijelac.” (Buhari, 2899, 3373)
‘Snažan mu’min je bolji i draži Allahu od slabog mu’mina’ ,ne ukazuje da slab mu’min nije drag Allahu i da u njemu nema nikakvog hajra, naprotv, on je drag Allahu i On ga voli i u njemu je hajr. Kako se ne bi razumio hadis na pogrešan način, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, završava ovaj dio hadisa sa riječima “…a u svima njima je hajr”, tj. i u snažnom i u slabom. Kao što za to nalazimo primjer u Kur`anu: „I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle - i Mi smo svjedoci bili suđenju njihovu -, i učinismo da Sulejman pronikne u tome, a obojici smo mudrost i znanje dali.” (Prijevod značenja Al-Anbija, 78-79) Allah završava ajet „… a obojici smo mudrost i znanje dali”, da ne bi neko pomislio da Davudu pripada manjkavost i da mu ne pripada znanje i mudrost. U nastavku hadisa Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nas savjetuje da vodimo brigu o onome što će nam koristiti svejedno da li to bilo u vjeri ili dunjaluku, s tim da se daje prednost dobrobitu vjere nad dobrobitom dunjaluka. I ovo je osnova velikog islamskog pravila: „Ukoliko se desi oprečnost između dvije dobrobiti, dajemo prednost većoj ili ukoliko se desi oprečnost između dva zlodjela dajemo prednost manjem”. Najveća korist mu’mina je u pokornosti Allahu i poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer će mu to donijeti sa sobom ugodan život na dunjaluku i uspjeh i ulazak u Džennet na ahiretu: „Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život, i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (Prijevod značenja An-Nahl, 97) Ukoliko ovo nalazimo kao jasan govor, iz njega se podrazumijeva da se klonimo onoga što nam ne koristi.
Da bismo mi kao Allahovi robovi, čija je snaga i umijeće ograničeno, činili ono što nam koristi, moramo biti potpomognuti od Allaha čija je snaga i umijeće neograničeno: „Tebe obožavamo i od Tebe pomoć tražimo!” (Prijevod značenja Al-Fatiha, 4) Naše životno pravilo treba da bude u našem životnom radu: „Gospodaru naš, nama ne pripada nikakva snaga niti umijeće osim s Tobom, a divan si Ti dost i pomagač.” (Buhari, 1120. i Muslim 2704/45.) Naše djelovanje mora se sastojati od koristi, Allahove pomoći i na kraju ustrajnosti i upornosti. Ne trebamo kasniti u poslu i osjećati se teškim i lijenim. Niti trebamo ostavljati glavni cilj, koji želimo od toga rada, preokupacijom sa sporednim ciljevima i koristima. Tako Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je bio pozvan od Utbeta sina Malikova da klanja kod njega kako bi to mjesto učinio musalom, nije htio da sjedne na poziv domaćina za jelo, prije nego što je klanjao, jer je zbog toga došao. (Buhari, 425, 667)
Nakon ovih velikih poruka, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, spominje pitanje kojem pripada uska veza sa prethodno spomenutim: pitanje Allahove odredbe (Kadera). Kakav stav mu’mina treba biti po ovom pitanju? Nakon što odaberemo djelo u kojem je korist, zatražimo od Allaha pomoć i ustrajemo u tome, međutim, ne dese se očekivani rezultati, ne smijemo reći: „da sam uradio tako, bilo bi ovako i ovako”, jer je to iznad naših mogućnosti i uradićemo samo ono što nam je određeno: „… a Allah čini šta hoće, a većina ljudi ne zna.” (Prijevod značenja Jusuf, 21) Već moramo reći i praktično prakticirati Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: „‘Allah je tako odredio i On čini šta hoće.’ Uzimati opravdanje u odredbi, nije dozvoljeno ako to činimo da bismo opravdali svoje grijehe, dok je to dozvoljeno na način u kojem nema šerijatske zapreke kao kajanje za dobrim djelima koja nismo uradili ili ono što prevazilazi naše mogućnosti” (Šerh Sahihu Muslim Nevevi, hadis 2664) Na to ukazuje i događaj između Alije i Fatime, radijallahu ‘anhuma, sa Resulom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, po pitanju noćnog namaza, gdje Alija odgovara: „O Allahov poslaniče, naše duše su u Allahovim rukama, ukoliko želi da ustanemo, ustaćemo”, na što Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potvrdno odgovara: „Zaista je čovjek, više nego iko, spreman da raspravlja.” (Prijevod značenja Al-Kehf, 54) (Buhari, 7347. i Muslim, 775.) Zato što onome koji spava ne pripada mogućnost izbora. Zašto se od nas traži da postupamo na ovaj način? Zato što riječ “da sam” otvara vrata i djelovanje šejtanu. On djeluje putem vesvese, tuge, brige i kajanja za onim što ga je mimoišlo, što će pomutiti čistoću i radost mu’minovog života i izazvaće kod čovjeka suprostavljanje Allahovoj odredbi. (Šerh Sahihu Muslim Nevevi, hadis 2664) Dok je stvar završena i ne može se promijeniti i zapisano je u „Levhi Mahfuzu” prije nego što su stvorena nebesa i zemlja na pedeset hiljada godina, i desit će se tako, pa kako god čovjek postupio.
komentar šejha Ibn Usejmina na RijadusSalihin
izvor: www.el-asr.com
