I u ovom hadisu lahko ćemo uočiti prefinjeni i neprikosnoveni stil Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u načinu prenošenja znanja i upozoravanja na bitne činjenice, neizostavne u životu jednog Allahovog roba – mu’mina! Hadis je kratak, ali veoma sadržajan i jezgrovit, te povlači za sobom mnoge stvari koje su neizostavan faktor u životu muslimana.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Boj se Allaha ma gdje bio...” Da li smo se ikada zapitali šta zapravo znače riječi ''boj se Allaha''? Naši učenjaci, Allah im se smilovao, kažu da bojati se Allaha znači staviti perdu – pregradu između sebe i Allahove, azze ve dželle, kazne, tj. raditi sve ono što nam je Svevišnji Gospodar naredio, a udaljiti se od svega onoga što nam je zabranio!
Ako razmislimo o ovoj definiciji i pokušamo dokučiti njenu širinu i šta sve ona podrazumijeva, tako ćemo, barem donekle, shvatiti retoričku sposobnost Allahovog Poslanika, alejhis-selam, i jezgrovitost njegovog govora.
Zatim, Allahov Poslanik, alejhis-salatu ve selam, kaže: “...ma gdje bio...” Ove riječi, ''ma gdje bio'', obuhvataju svako mjesto na dunjaluku i svako stanje u kojem se nalazi vjernik, bilo da je to na javnom mjestu, pred ljudima, ili na tajnom mjestu, na kojem se čovjek osami. Znači, riječima ''ma gdje bio'', Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želi nam reći da se na svakom mjestu i u svakom stanju moramo bojati Allaha Svevišnjeg, jer je On, Allah, Sveznajući, Svemogući, Onaj koji sve vidi i sve čuje. To je činjenica koje moramo biti svjesni u svakom momentu i na svakom mjestu, a rezultat takvog ubjeđenja jeste jačanje imana, duhovno uzdizanje, buđenje srčanih ibadeta, kao što su jekin (čvrsto ubjeđenje u Allahovu moć), tevekkul (potpuno oslanjanje na Allaha u svakom stanju i na svakom mjestu), strah od Allaha i nada u Njegovu milost.
Ovi ibadeti će, opet, polučiti rezultate koji će se manifestirati u obliku vidljivih ibadeta ili ibadeta udova!
Međutim, koja je bogobojaznost bolja, ona koja je javna i koju vide drugi ljudi, ili bogobojaznost u osami? Ukoliko bogobojaznost koja se ispoljava u javnosti povlači mogućnost slijeđenja od strane drugih ljudi, u ovom slučaju bogobojaznost u javnosti je bolja. Kaže Poslanik, alejhis salatu ve selam: “Ko uvede u islam lijep sunnet, imat će za njega nagradu i za svakog onog koji nastavi (prakticirati) taj sunnet do Kijametskog dana.” (Sahihul-Muslim, Knjiga o zekatu, br. 1017)
S druge strane, nekada je bolje sakriti svoju bogobojaznost. U ovom kontekstu imamo primjer u hadisu u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o onima koje će Allah staviti na Sudnjem danu u Svoj hlad, kada drugog hlada neće biti, kaže: “...čovjek koji udijeli sadaku i sakrije je, tako da njegova ljevica ne zna šta je udijelila desnica.” (Sahihul-Buhari, Knjiga o džumi, br. 660)
Nakon svega spomenutog, zaključujemo da bogobojaznost vodi ka najvećim stupnjevima vjere. Bogobojaznost u svakom stanju i na svakom mjestu, nije ništa drugo do ihsan u Allaha, dželle ve 'ala! U hadisu Džibrila, kada je Poslanik, salavatullahi ve selamuhu alejhi, upitan o ihsanu, stoji da je rekao: “Da robuješ Allahu kao da ga vidiš, jer iako ti njega ne vidiš, On tebe vidi!” (Buharija i Muslim)
Sagledamo li zajedno sve spomenute aspekte, one će nas dovesti do krajnjeg zaključka, odnosno, dovest će nas do osnovnog razloga bivstvovanja ljudi i džinna na dunjaluku, a to je robovanje Uzvišenom Gospodaru, dželle ve 'ala! U tom kontekstu, Allah Uzvišeni u suri Ez-Zarijat kaže: “Džinne i ljude nisam stvorio ni zbog čega drugog osim da Mi robuju!”
Zatim, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “...a poslije lošeg djela uradi dobro kojim ćeš ga izbrisati...”
Nakon učinjenog lošeg djela mu’min mora prisiliti sebe na stalno korigovanje i popravke, jer je to, ustvari, sasijecanje griješenja u korijenu. Kako, na koji način i koje dobro djelo treba da proprati loše? Učenjaci, Allah im se smilovao, podijelili su se na dva mišljenja po ovom pitanju. Jedni kažu da mu’min mora učiniti tevbu – pokajanje, nakon učinjenog grijeha, dok drugi smatraju da to može biti bilo koje drugo dobro djelo. Dokaz onih koji kažu da to ne mora biti tevba su riječi Allaha Uzvišenog: “I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju loša. To je pouka za one koji pouku žele.” (Hud, 114)
Vođen ovim Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem riječima, te spomenutim kur’anskim ajetom, mu’min ima jasnu uputu kako se nositi sa haramima u koje upada i na koji način može da ih izbriše sa svog ahiretskog konta. Neka je salavat i selam na plemenitog Poslanika, salavatu rabbi ve selamuhu alejhi, koji nam je dostavio poslanicu i podučio nas svim segmentima našeg života.
Potom, Poslanik u hadisu kaže: “...i lijepo se prema ljudima ophodi!” Šta znači ''lijepo se prema ljudima ophodi''? Koju nam to poruku ovim riječima šalje Allahov miljenik, alejhis-salatu ve selam? Postoje dvije vrste ophođenja prema ljudima: verbalno i praktično ophođenje. Učenjaci kažu da lijepo ophođenje podrazumijeva više stvari, a jedna od njih jeste da ne uznemiravaš ljude oko sebe ni riječima ni djelima. Zatim, lijepo ophođenje znači i na lijep način saslušati druge, te poslušati savjet i izvršiti naredbu onih kojima smo dužni pokoriti se (vladaru, imamu, roditeljima, mužu i sl.). Pored ovoga, lijepo ophođenje podrazumijeva i strpjeti se onda kada nas drugi uznemiravaju, te na najljepši način podnijeti i odgovoriti, kako bi uznemiravatelj prepoznao islamski ahlak i veličinu naše vjere. Ukoliko to prepozna, veoma je moguće da prihvati ovu uzvišenu vjeru, ili pak postane bolji vjernik nego što je prije bio. Od lijepog ophođenja prema ljudima jeste i lijep iskren osmijeh. Kaže Allah, azze ve dželle: “Ti sa svakim lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!.” (El-E`araf, 199)
Da li je lijepo ophođenje prema ljudima urođena ili stečena osobina? Ovo pitanje nerijetko biva predmetom rasprave među muslimanima. Međutim, ispravno je da je dio tog ahlaka urođen, a dio se stječe kroz ispravno prakticiranje vjere i podsticanje samog sebe na činjenje dobrih djela i na lijepo ophođenje prema drugima. Rezultat ovakvog “samotreninga” je zadivljujući, jer on izaziva osjećaj opuštenosti i duševnog mira, što bi značilo da je ovaj hadis, pored svojih ibadetskih i imanskih vrijednosti, svojevrstan i psihoterapijski savjet svakom muslimanu i muslimanki koji slijede Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Piše: Haris Hećimović, prof.
