Ovo nije novinski naslov kojim se želi privući pažnja čitaoca. Ovo je naslov jednog akaidskog i idejnog pravca za kojim današnji čovjek ima veliku potrebu, danas kada globalizacija putem sredstava informiranja mudro i vješto prodire u idejnu orijentaciju ljudi. Ove riječi zapravo su savjet šejhul-islama Ibn Tejmijje koji je dao svom najpoznatijem učeniku Ibnul-Kajjimu el-Dževzijju. Ibn Kajjim, govoreći o ovom savjetu, rekao je: ”Kada je posrijedi otklanjanje sumnji, nijedan savjet nije mi koristio poput ovoga.“ (Miftahu Daru Seade, 1/443, Ali el-Halebi, Dar Ibn Affan) Iako je on od svoga šejha primio na stotine savjeta, što se jasno vidi u njegovim djelima, ovaj savjet bio je nešto posebno u životu i metodologiji Ibn Kajjima. Naime, prolazio je kroz razna iskušenja, pa ga je Allah spasio sumnji onih koje je strast obuzela tako što je počeo učiti od šejhul-islama i družiti se sa njim. Pojašnjavajući ovaj savjet, Ibn Kajjim kaže: ”Nakon što sam mu citirao mnoga mišljenja i stavove, šejhul-islam mi je kazao: ’Ne dozvoli da tvoje srce spram mišljenja i sumnji bude poput spužve, pa da sve to upije i prema tome sudi. Srce treba da bude kao glatka staklenka, sumnje prolaze pored njega, ali ne nastanjuju se u njemu, ono ih uočava svojom bistrinom, a odbacuje svojom čvrstinom. U suprotnom, ako tvoje srce upije sve sumnje koje prođu pokraj njega, postat će stjecište sumnji’, ili je rekao nešto slično.“ (Miftahu Daru Seade, 1/443, Ali el-Halebi, Dar Ibn Affan) Evo sažetka savjeta kada se pojave sumnje i mišljenja nepoznatog porijekla:
● Neka ti srce ne bude poput spužve, tj. da upije sve sumnje i druge ljude truje sa njima.
● Neka ti srce bude poput glatke staklenke, tj. uočava sumnje svojom bistrinom, a odbacuje svojom čvrstinom.
Potrebno je, prije nego li nastavimo govoriti o ovom savjetu, napraviti jedan bitan uvod, a to je da su dvije vrste znanosti:
Prva: znanost o objavljenom šerijatu, u što spada znanje o Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu, ali i ono što proizlazi iz ta dva izvora, kao što su vjerodostojne izreke, znanosti o rodoslovlju, ono što su objasnili ispravni prethodnici o vjerovanju, propisima, ponašanju, kur’ansko-hadiskim znanostima, metodologiji islamskog prava, islamskom pravu, metodologiji čistog vjerovanja… Dakle, sve ono što je lišeno primjesa filozofije, ilmul-kelama i stavova zalutalih sekti. Ove znanosti predstavljaju život za srca i način obožavanja Gospodara svih svjetova. Bez njih nema uspjeha niti na ovom, niti na budućem svijetu. Zato ih vjerničko srce mora apsorbovati.
Druga: sve ostale znanosti, a one se, opet, dijele na:
1) Čisto dunjalučke znanosti. Dakle, sve ono što je čovjeku neophodno za normalan život na Zemlji. Ukoliko čovjek proučava ove znanosti da bi time još više bio pokoran Allahu, bit će nagrađen za to. Međutim, ukoliko mu je namjera da pomoću njih odvraća od Allaha, za to će biti kažnjen.
2) Iskrivljena filozofska ubjeđenja i znanosti, mišljenja zalutalih sekti i novotara (prijašnjih i sadašnjih), savremeni pravci i pokreti (istočni ili zapadni) kao i razni nacionalizmi.
Znanosti iz druge vrste predstavljaju neizlječivu bolest koja, ako se uvuče u srca, pokvari ih i prekrije ih raznim sumnjama. To je bolest koja čvrsto ubjeđenje, ispravnost, pokornost, sigurnost i snagu pretvara u zbunjenost, neodlučnost i dominaciju zla. Ona smanjuje ibadet i dobra djela, ali i ljudsko srce pretvara u zvjersko.
Sumnje su najopasnije i najteže bolesti za srce, teške su poput planine, pa koje mehko srce može podnijeti tu težinu!? Međutim, pronicljivi vjernik shvata ozbiljnost ovog pitanja, posebno ukoliko zna da niko nije u potpunosti siguran od ove opasnosti, bez obzira na njegovo znanje, ibadet, pokornost, borbu, pozivanje u islam, ili sve to skupa. Onaj koji prostudira stanje današnjih muslimana, a posebno studenata, daija i omladine, vidjet će da su se mnoge sumnje uvukle u njihova srca, zatim su se uvukle u praksu i svakodnevni život putem modernih sredstava i pretvorile se u ono što možemo nazvati ”mala duhovna paraliza” koja usvaja neka pitanja iz domena vjerovanja, šerijata i kulture, i to savremenim, iskrivljenim, racionalnim načinom poimanja. Osnova problema ogleda se u plasiranju sumnji ateista, heretika, svjetovnjaka, krstaša, novotara, komunista, nacionalista, modernista i njima sličnih, dakle oni plasiraju svoje sumnje, a dio osviještenih muslimana ih apsorbira, što dovodi do toga da muslimani počnu zastupati heretike i novotare, širiti njihove sumnje i vješto ih braniti. Međutim, jasno je da sve te sumnje nisu novijeg datuma, nego su još prije izložene i zapisane u njihovim knjigama, ali su ih učenjaci i daije odbacili i otkrili njihovu lažnost i neispravnost. Šta je novo u tome? Novo je to što sada postoji rat protiv islama, a posebno protiv selefijskog pravca, koji podržavaju mnogobrojne velesile. Nasuprot tome nalazi se slabost vjerovanja i nedostatak povjerenja u selefijski put, što predstavlja i jedan od razloga nastanjivanja i negativnog utjecaja ovih sumnji na muslimanska srca. Tako su ova srca postala poput spužve: upijaju sumnje kao što spužva upija vodu. Musliman stalno traži uputu: ”Uputi nas na Pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!” (Prijevod značenja El-Fatiha, 6-7), izgovarajući ove riječi najmanje sedamnaest puta dnevno. Također nas je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio u poznatom, vjerodostojnom hadisu da je Allahov put jedan, a sve ostalo su šejtanovi putevi. Temelj upute je uputa srca, jer srce je starješina u tijelu. Isto tako, osnova zablude jeste zabludjelo, zalutalo i devijantno srce. U tom smislu je i ovaj vrijedni savjet šejhul-islama, koji se svodi na sljedeće: ”Neka ti srce ne bude poput spužve kada su u pitanju sumnje, tj. da ih sve upije i druge ljude truje sa njima!”
Šta je svrha poređenja ove vrste srca sa spužvom?
● Prije svega, primjećujemo sličnost među njima sa aspekta tjelesne konstrukcije: oboje su blagi i mehki, u svojoj unutrašnjosti ne sadrže krutost u obliku kosti i sl.
● Spužva je poznata po upijanju svake tekućine, stoga ako se natopi nečim lijepim, poput pitke vode, mlijeka ili nekog drugog pića, ona će to upiti. S druge strane, ukoliko se natopi smrdljivom vodom, mokraćom ili nekom drugom nečistoćom, kao što je alkohol, ona će i to upiti.
● Kada se spužva natopi tekućinom, neminovno je da će ispustiti ono što je upila: iz nje izlaze kapljice upijene tekućine, čak i više od toga ukoliko se na spužvu izvrši makar i mali pritisak. Ona tu tekućinu rijetko zadrži u sebi, a ako i zadrži, kako li je ružno to što je zadržala!?
● Ako spužva konstantno upija prljavštinu, i sama postaje prljava, pa joj više ne koristi čišćenje niti pranje. Isti je slučaj i sa srcima:
Prvo: srca su nježna, u njima se nalaze želja, ljubav, mržnja, prezir, kao i sljedeće osobine: strah, nada, naklonost, pokajanje, iskrenost, istinitost, vjerovanje u Jedinog Allaha, oslanjanje na Njega itd. Zbog toga srca se pokoravaju onome kome su potčinjena:
a) Ukoliko se pokore svome Zaštitniku, Gospodaru i Tvorcu vjerujući samo u Njega, oslanjajući se samo na Njega, iz ljubavi prema Njemu, iz nade, straha i ostalih srčanih ibadeta, odlikovat će se sa dvije krasne osobine:
● Potpuna ovisnost o svome Gospodaru. Takva srca vode tijelo ka Allahu izvršavajući naredbe i kloneći se zabrana. Ako čovjek nešto zgriješi, srce ga podstakne da se što prije pokaje, zatraži oprost i učini dobra djela koja će anulirati počinjene grijehe.
● Potpuna čvrstina u istini i odvratnost prema neistini (sumnji i strasti). Kako je samo čudno stanje iskrenih vjernika: njihova su srca najnježnija i najmilostivija, ali su najčvršća kada je u pitanju istina i odvratnost prema neistini, najhrabrija su kada treba braniti islam i muslimane, a odbaciti neistinu, njene sljedbenike i njihova djela. Ovo su vjernička srca, ne boje se ničijeg prijekora.
b) Međutim, ako se srca pokore nekome mimo Allaha: duši sklonoj zlu, strastima ili šejtanu, pa se to manifestira u obožavanju nekoga drugog mimo Allaha, ili osoba postane privržena ugledu, dunjaluku ili strastima umjesto da robuje isključivo Allahu, takva će srca zavoljeti i pokoravati se tom božanstvu.
Ovo je potpuno suprotno stanju vjernika, jer su njihova srca čvrsta u robovanju Allahu, pokorna Mu i potčinjena, kao kamen su ili još čvršća. Ona su ponizna, blaga i pokorna Onome koga su zavoljela.
Drugo: Sve zavisi od toga čemu su srca naklonjena i na čemu su odgojena; ako su naklonjena istini i bespogovorno joj se odazivaju s jedne strane, a s druge strane poriču i odbacuju laž, uz Allahovu pomoć bit će sačuvana od zabluda strasti i sumnji. Ukoliko, pak, srce ostavi prostora svakome ko nešto nudi, pa to bezrezervno prihvati, ono će postati meta za opasnosti i zle misli koje ubacuju šejtani iz reda ljudi i džinna. Takvo srce bit će plodno tlo za razne sumnje, baš poput spužve na koju je upozorio šejhul-islam: upijat će sumnje i druge ljude trovati sa njima. To je bolesno srce.
Zbog identifikacije ovog stanja kod današnjih muslimana, primjećujemo sljedeće:
a) Učestalu pojavu fenomena ”spužve” kod nekih studenata, osviještene omladine i njima sličnih, kod kojih postoji interesovanje za šerijatskim znanjem, za čitanjem ili slušanjem rasprava koje se vode među različitim skupinama po pitanju njihovog vjerovanja, orijentacije ili metodologije. Neki od njih – da Allah uputi i nas i njih, te da nas sve zajedno učvrsti na istini – usvojili su sumnje sljedbenika zablude, koje su se nastanile u njihovim srcima. Ako znamo da sumnje posjeduju zapaljivu blistavost i sjaj, posebno ukoliko su plasirane na jedan lukav način koji je popraćen ismijavanjem i ruganjem sljedbenika istine, postaje nam jasno koliko velik utjecaj imaju ove sumnje na slaba, spužvasta srca. One ih pretvaraju u nemir, zbunjenost i sumnju, ali i nastoje poljuljati povjerenje u ispravnost čistog vjerovanja i ponašanja. U ovom bolesnom, nemirnom stanju srca, postoje dva puta:
b) Put kojim se srce vraća ka spokoju vjerovanja, osvitu ubjeđenja i potpune predanosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ono ima skrivene ibadete koji ga približavaju Uzvišenom Allahu i koji mu osvježavaju vjerovanje i vezu sa Njim. Takvo srce usmjerit će ga k Njemu kao pokajnika, pokornog i onoga koji se na Njega oslanja, imat će prijatelja ili prijatelje, poput šejha u kojeg ima povjerenje pa će ga pitati o sumnjama koje ga uznemiravaju. Tada će dobiti odgovor, a bit će u prethodno opisanom stanju pokornosti i ibadeta. Ovo će mu uglavnom povratiti ubjeđenje i spasit će se opasnosti koje ga vrebaju, pa će se poslije osvijestiti.
c) Put na kojem neće uspjeti da se spasi niti da poveća pokornost, neće mu poći za rukom da se pravilno izliječi od ove nesreće; to će mu samo pojačati sumnju i uznemirenost, ostat će zarobljenik svoje duše, strasti, briga i zlih misli. Rezultat toga su dvije bolesti:
● Stabilnost jedne ili više sumnji, jer srce ih upije i spoji se sa njima, kao što spužva upije prljavu vodu.
● Prijenos sumnji na druge: on ih počinje širiti među svojim prijateljima, nudi ih u svakoj prilici kao da nema prečih stvari o kojima može razgovarati. Dakle, ne zadovoljava se time da samo njegovo srce bude bolesno, već svoje probleme prenosi na druge, prave muslimane. Najveća katastrofa pojavljuje se kada on dadne prednost ovim nesrećama nad svojim drugovima, bliskim prijateljima ili svojim učenicima na koje ima utjecaj. Kakve li nesreće i za njega i za njih!
Postavlja se pitanje: Da li je poput spužve svaki čovjek koji se raspituje o učinku zamršenih i sumnjivih stvari koje mu se nude?
Odgovor: Postoje pitanja u nauci na koja se nailazi tokom studiranja: pitanja se stalno ponavljaju dok student plovi morem šerijatskog znanja. Ovo je pohvalna osobina i ona ukazuje na oštroumnost i razumijevanje takvog studenta. Međutim, pitanje ne treba da izlazi iz okvira dotične teme i vremena predviđenog za predavanje, kako bi sumnji bilo onemogućeno da zatruje more znanja. Odgovor treba biti lahak i takav da ne zamuti bistrinu srca. Ovako su se pravi studenti uvijek odnosili prema svojim učiteljima. Prije svega, takvi su bili ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: pitali bi ga o onome što im nije jasno, a on bi im odgovarao. Za to postoje mnogi primjeri…
A što se tiče spužvastog srca na koje je šejhul-islam upozorio Ibn Kajjima, ono upija sumnje koje se tako nastane u njegovom srcu, pa ih stalno ponavlja, širi i zasipa druge. Dakle, šta je izlaz iz ovog stanja? Kako da se studenti, ali i svi muslimani, spase od ovakvog stanja na koje je upozorio šejhul-islam, koji je bio stručnjak za srca, za vrijeme u kojem je živio i za kolebanja koja muče studente?
Na to pitanje odgovorio nam je u navedenom savjetu: ”Srce treba da bude kao glatka staklenka: sumnje prolaze pored njega, ali ne nastanjuju se u njemu; ono uočava sumnje svojom bistrinom, a odbacuje svojom čvrstinom.”
Ovo je bilo upućeno Ibn Kajjimu, poznatom po učenosti i ibadetu, poznavatelju stanja srca, njegove bolesti i načina liječenja. Šta onda reći za naše stanje!?
Lijek i zaštita od bolesti sumnje nalazi se u sljedećem:
Prvo: Ibadet i pokornost, što je neophodno za čišćenje srca od zamućenosti. Nažalost, toga nisu svjesni oni koji su zaokupljeni čitanjem, kulturom, idejom i studiranjem, jer misle da su čitanje i mnoštvo informacija dovoljni da sačuvaju čovjeka kako ne bi skrenuo s pravog puta. Oni čak time nadoknađuju ibadete, pa odgađaju namaz ili izostaju iz džemata zbog čitanja, smatraju da je bitnije čitati nego veličati i spominjati Allaha. Nemaju vremena za rodbinu, za čitanje Kur’ana i njegovo učenje napamet, za klanjanje nafila, ali zato mogu sate i sate provoditi čitajući printane medije i ljubavne prljavštine. Takve osobe moraju da požure sa liječenjem svojih srca, da se naviknu na izdržljivost u ibadetu, budne pameti, duše i srca, kako bi se privikli na ibadet i radovali se njegovom obavljanju. Savjet da se čini što više ibadeta prilikom pojave smutnji, kada se srca uznemire i pomuti razboritost, najbolji je dokaz koliko su važni ibadet, pokornost i blizina Uzvišenom Allahu. Ibadet je taj koji otvara poglede kada se pojave sumnje.
Drugo: Udaljavanje od svega što slabi srca i čini ih okrutnim:
● Loša društva i sastajališta koja su uglavnom zasnovana na širenju ateizma, zablude, novotarije i ismijavanju Allaha, Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, šerijata, islama i svih vjernika. Ona su, također, zasnovana na iskrivljenoj ideji i uvezenoj kulturi, pa tako šire sumnju među muslimanima. To je dovoljno srcu da ga uništi, jer u tome je smrtonosan otrov. Samo je stabilnom i mudrom vjerniku dozvoljeno da ide na takva mjesta i to pod uvjetom da želi odbaciti ta zla, služeći tako svojoj vjeri. On će to obaviti brzo i neće se dugo zadržavati, a u srcu će i dalje osjećati ljubav prema dobru i mržnju prema zlu, što će ga uputiti ka svježini vjerovanja, znanja i pokornosti.
● Mjesta i društva gdje se šire besramni tekstovi, slike i snimci. Takve stvari kvare srce i slabe ibadet, što dotičnu osobu čini bolesnom i podložnom sumnjama koje će je vjerovatno obuzeti i preplaviti, jer to im je lahak plijen.
Treće: Neka ti srce bude poput čiste, glatke staklenke, kao što je savjetovao šejhul-islam. Tako će ono imati efikasne oči kada dođu sumnje i moći će prepoznati da je to sumnja, a ne pravo znanje, pa će se shodno tome odnositi prema njoj. Poređenje srca sa staklenkom ima mnogo stilističkih, znanstvenih i vjerskih značenja. Evo nekih:
● Srce je u ovom slučaju suprotno mlitavom srcu koje poredimo sa spužvom, ono je čvrsto u vjerovanju, znanju i mišljenju. Sigurno je u svoj pravac, bez kolebanja i sumnje.
● Ovo srce čisto je poput čistog, staklenog sočiva, vidi stvari i pitanja u pravom svjetlu, razlikuje istinu od laži, dobro od zla, valjan od pogrešnog dokaza. Ono razlikuje jasne, vjerske i naučne činjenice od lažnih sumnji. Kada mu dođe neka sumnja ili zabluda, potpuno jasno je prepoznaje, njen izvor, cilj i loš utjecaj. Takvo srce prosvijetljeno je imanom, znanjem i pokornošću. Ono uvijek vidi sumnje i zablude na takav način i shodno tome odnosi se prema njima. Ovo je jedan oblik pronicljivosti koju Gospodar svjetova poklanja onome koji očisti svoje srce i potpuno ga preda Njemu.
● Ovo srce je i čvrsto poput čiste, glatke i zatvorene staklenke, u kojoj nema kostiju niti praznina, i takvo srce brani se svojom čvrstinom od sumnji, odbacuje ih i negira. Zbog toga je nemoguće ući u njega.
Sumnje tako kruže oko ovog srca, neprestano nastoje da uđu u njega na mnogobrojne načine. Međutim, daleko od toga! Srce je kompaktno i kruto prema zabludi i njenim sumnjama, pa se sumnje vraćaju okrenutih leđa, bježeći i poražene.
Abdurrahman el-Mahmud
