Ebu Hurejre prenosi da je Ibn Abbas rekao: ''Do mene je doprla vijest da će čovjek na Sudnjem danu najviše mrziti svoj jezik od svih organa, osim onoga koji bude govorio dobro i savjetovao činjenje dobra.“ Hasan el-Basri je rekao: ''Nije razumio svoju vjeru onaj ko ne čuva svoj jezik!“
Nakon što smo u nekoliko nastavaka govorili o našem stanju, o našem međusobnom ophođenju i o lošem razumijevanju nekih aspekata islamske ličnosti, preostaje nam samo da konstatiramo da se takvo stanje neće promijeniti sve dok u svom životu i verbalno i praktično ne primijenimo sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i onih koji su ga u svemu slijedili. Allah, subhanehu ve te'ala, opisao ih je riječima: ''Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.'' (Prijevod značenja Ali Imran, 110)
Oni su islam prakticirali u svim segmentima života i mijenjali su svoje osobine, uvjerenja i način ponašanja u skladu sa onim što su čuli i vidjeli od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Iz tog razloga njihova je vjera bila tako živa i lahko prenosiva na druge, te je išla stalno uzlaznom putanjom. Svaki postupak stavljali su na vagu šerijata te su u samoobračunavanju svojih djela dostigli vrhunac koji mora biti uzor svakom muslimanu. Pored jakoga imana koji su posjedovali, strahovali su za svoj ishod i nikada nisu bili zadovoljni svojim djelima, ma koliko ona bila velika.
Kakav ih je strah obuzimao kada bi osjetili da se iole udaljavaju od naputaka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, saznat ćemo iz sljedećeg primjera navedenog u hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prenosi se od Hanzale el-Usejjidijja, radijallahu anhu (koji je bio pisar Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) da je rekao: ''Jedne prilike sreo me je Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, i upitao: 'Kako si, Hanzala?' Ja mu tada rekoh: 'Hanzala je postao licemjer.' Ebu Bekr reče: 'Subhanallah, šta to govoriš?!' Rekoh mu: 'Kada smo kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kada nas podsjeća na Vatru i Džennet, osjećamo se kao da ih gledamo. Međutim, kada odemo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pozabavimo se i okupiramo ženama, djecom i imetkom, te mnogo od toga zaboravimo!' Na to Ebu Bekr reče: 'Tako mi Allaha, i mi osjećamo isto to!' Zatim smo se ja i Ebu Bekr es-Siddik zaputili do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada smo stigli kod njega, ja rekoh: 'Allahov Poslaniče, Hanzala je postao licemjer!' Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: 'A kako to?' Ja mu odgovorih: 'Allahov Poslaniče, dok smo kod tebe i dok te slušamo kako nas podsjećaš na Vatru i Džennet, osjećamo se kao da ih gledamo. Međutim, kada odemo od tebe pozabavimo se i okupiramo ženama, djecom i imetkom, te mnogo od toga zaboravimo!' Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: 'Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, da vi stalno ostanete u stanju u kome se nalazite kod mene i u zikru, meleki bi se s vama rukovali na vašim posteljama i putevima. Ali, Hanzala, malo-pomalo!'“ (Muslim)
Nakon što smo dosta pisali u prošlim tekstovima o našem govoru i o našim sijelima, koji su puni ogovaranja, prenošenja tuđih riječi i često neprovjerenih vijesti, vratit ćemo se na odnos ashaba prema ovoj problematici. Oni su slušali sljedeće Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi: ''On ne izusti nijednu riječ a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.'' (Prijevod značenja Kaf, 18) Zatim riječi Uzvišenoga: ''A nad vama bdiju čuvari, plemeniti pisari, koji znaju ono što radite.'' (Prijevod značenja El-Infitar, 10-12)
Slušali su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se navodi u dijelu hadisu od Mu'aza: ''Zar nećeš da te obavijestim o onome na čemu počiva sve to?'' Odgovorio sam: ''Naravno, Allahov Poslaniče!'' Zatim je uzeo za svoj jezik i rekao: ''Sačuvaj sebe od ovoga!“ Upitao sam: ''Allahov Poslaniče, zar ćemo odgovarati za ono što govorimo?“ Rekao je: ''Majka te izgubila (ovo je, ako bukvalno posmatramo, dova protiv njega, ali se time ne aludira na njeno spoljašnje značenje, nego je to radi upozorenja na nemar i da bi se ukazalo na veličinu te stvari) Muaze, pa zar će ljude bacati u Vatru na njihova lica – ili je rekao na njihove nozdrve – osim ono što su požnjeli njihovi jezici?'' (Et-Tirmizi i El-Hakim, hadis sahih, Sahihu Džami'a 5136 Albani) “Ono što su požnjeli njihovi jezici” znači: kazna za zabranjen govor, jer čovjek svojim riječim i djelima sije dobra i loša djela, a onda na Sudnjem danu žanje ono što je posijao. Pa ko posije dobro riječju ili djelom, požnjet će čast, a ko posije zlo riječju ili djelom, požnjet će kajanje.
Zatim je tu predaja od Ebu Hurejre: “Najviše što će uvesti ljude u Vatru su dva otvora: usta i spolni organ.” (Ahmed i Et-Tirmizi, hadis hasen, Sahihu Ve Daifu Suneni Tirmizi od Albanija) Zatim još jedna predaja od Ebu Hurejre u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čovjek izgovori neku riječ kojoj ne pridaje važnost a zbog nje bude bačen u Vatru dalje nego što je između istoka i zapada!” (Muttefekun alejhi) I još jedan veoma jasan i upečatljiv hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u predaji od Ebu Hurejre: ''Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti!” (Muttefekun alejhi) To je naredba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se govori dobro, a sve mimo toga da se ne kazuje.
Kakav su utjecaj ovi šerijatski tekstovi ostavili na ashabe saznat ćemo iz predaja koje se navode od njih. Jednom prilikom je Omer b. El-Hattab ušao kod Ebu Bekra, radijallahu anhum, pa ga je zatekao kako rukom čupa svoj jezik, te Omer reče: ''Polahko, Allah ti oprostio!“ Ebu Bekr na to reče: ''Ovo je ono što me odvodi u propast!“
Abdullah b. Mes'ud, radijallahu anhu, rekao je: ''Tako mi Allaha osim kojeg drugog boga nema, nikome nije potrebniji dug boravak u zatvoru nego što je to potrebno jeziku!“ Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: ''O jeziku, reci dobro, imat ćeš nagradu i prešuti loše, bit ćeš spašen, prije nego što se budeš kajao!''
Ebu Hurejre prenosi da je Ibn Abbas rekao: ''Do mene je doprla vijest da će čovjek na Sudnjem danu najviše mrziti svoj jezik od svih organa, osim onoga koji bude govorio dobro i savjetovao činjenje dobra.“ Hasan el-Basri je rekao: ''Nije razumio svoju vjeru onaj ko ne čuva svoj jezik!“
Ovo je samo jedan primjer kako su Kur'an i sunnet ostavljali traga na prvim generacijama muslimana. Ali, oni su bili takvi po svim pitanjima. Islam je za njih bio cjelokupni sistem života i primjenjivali ga u potpunosti. Nakon toga suvišno je raspravljati zbog čega su ove generacije ljudi uspjele da primijene islam u svojim životima, te u zemljama u kojima su boravili i zašto su ga drugi od njih primali. Islam je bio u njihovim srcima, umovima, djelima i na jezicima!
Koliko smo samo mi preslušali predavanja o opasnosti jezika, ali to kod mnogih nije ostavilo skoro baš nikakvoga traga! To je kod mnogih od nas tako nevažna tema, da se uopće ne obaziremo na nju. Jer, to nije nimalo lahko postići, treba uložiti napor i mijenjati svoje loše osobine. Lakše je da to smatramo nebitnim i sporednim, jer onda to ne smatramo nekom obavezom. Međutim, svakome iole iskrenom muslimanu jasno je da je ovo vrlo važna tema i šerijatski tekstovi i predaje koje se po tom pitanju prenose od prvih generacija moraju na takvome da ostave traga. U suprotnom, zapitajmo se jesmo li zaista iskreni prema našoj vjeri i prema samima sebi?
Neki ljudi osim vanjskih manifestacija, poput odjeće i izgleda, nisu kod sebe ništa promijenili, niti su spremni na to. Islam su prihvatili samo u onim aspektima koji se slažu sa njihovim uvjerenjima, navikama i načinom života. Ondje gdje islam traži od njih da se promijene, poduče, preodgoje i iz temelja iskorijene neke svoje loše navike, osobine, uvjerenja, oni okreću glave i traže izlaz i opravdanje da to izbjegnu! Kako onda takvi mogu sebe nazvati sljedbenicima sunneta, kada su oni postupali potpuno drugačije od njih? Zar ćemo biti kao oni o kojima je Allah, subhanehu ve te'ala, rekao: ''Zar vi u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi negirate?!'' (Prijevod značenja El-Bekare, 85)
Pojedinci ubacuju šubhe (sumlje) i neistine onima kojima žele da se opravdaju zbog svoga stanja. Naprimjer, kada se nekim ljudima uputi pitanje zbog čega nakon dugih godina prakticiranja islama još nisu savladali kur'ansko pismo, možemo čuti sljedeće: ''Najvažnija je akida, Allah me neće pitati da li znam arapsko pismo i učiti Kur'an…!'' Kao da nikada nije čuo za hadise o nagradama za učenje Kur'ana, tačnije za svaki harf, o tome da će Kur'an činiti šefat za onoga ko ga bude učio, o tome da će učaču Kur'ana na Sudnjem danu biti rečeno da uči Kur'an lijepo i pravilno kao što je učio na dunjaluku i da se tako penje džennetskim deredžama, te da je njegovo mjesto kod zadnjeg ajeta koji prouči…
Kao da ne zna ili se pravi da ne zna da je ispravnost namaza uvjetovana ispravnim učenjem Kur'ana. Ako neispravno uči Kur'an, a nije od onih koji se njemu tek podučava niti ima namjeru da se poduči, kakvo će takav imati opravdanje pred Gospodarom svjetova?! Interesantno je pitanje i to zbog čega se neki ljute kada im se kaže da ne znaju učiti Kur'an a bave se pitanjima nad kojima bi dobro razmislili i učesnici Bedra. S druge strane, interesantno je također da takvi često tečno poznaju neki strani jezik ili više njih jer im od toga zavise dunjalučki poslovi ili boravak u nekim zemljama.
Također, kada budu upozoreni na neki propust i djelo koje nije od islama, često ćemo čuti odgovor: ''Važna ja akida, neće me Allah za to pitati!“ La havle ve la kuvvete illa billah! Svedoše islam samo na akidu, koja, iako je njegov najvažniji segment, ne predstavlja sve u ovoj uzvišenoj vjeri. Međutim, to je još sve teže kada uvidimo koliko poznaju ''akidu'' koju stalno ističu kod sebe, i to kada spoznamo da ne znaju osnovne stvari, i da su su većinu onoga što znaju prihvatili od neukih ljudi, koji su sami sebi pripisali znanje, da nas Allah sačuva svakoga zla!
Ahmed Džinović, prof.
