Kada je upitan Imam Ebu Hanife, rahmetullahi 'alejh, o 'Ilmul-kelamu odgovorio je: "To su govori filozofa. Drži se Sunneta i puta selefa, a čuvaj se svake novine jer je ona bidat (novotarija)". A Imam Šafija, rahmetullahi 'alejh, daje presudu pa kaže: "Moj stav prema onima koji se bave 'Ilmul-kelamom je da se išibaju prutom od palme, ponesu na devama i tavafi sa njima po naseljenim mjestima i viče glasno: 'Ovo je kazna onome ko ostavi Kitab i Sunnet i bavi se Kelamom (tj. 'Ilmul-kelamom)'." (Sijeru e'alamin-nubela', 10/29.) A Imam Ahmed, rahmetullahi 'alejh, nam daje vasijet: "Ne družite se sa onima koji se bave Kelamom pa makar branili Sunnet". (Menakibu Ahmed od Ibn el-Dževzija, str. 205.)
Nije čudno da same Eš'arije i Maturidije tvrde za sebe da su oni Ehlu sunne vel džema'a i da se tako predstavljaju pred muslimanskim masama, ali je čudno da neki od onih koji se pripisuju Ehli Sunnetu i koji se ubrajaju u selefijske učenjake izdaju zajedničku fetvu na internetu ili pojedinačne fetve na satelitskim kanalima, novinama i slično čiji je sadržaj da Ehlu sunne vel džema'a danas predstavljaju selefije, Eš'arije i Maturidije. Sa druge strane, nerijedak je slučaj da radnici na polju da've koji pozivaju na akidu Ehli sunne vel džema'a, kada budu upitani o ovom pitanju, ili budu nedorečeni i nejasni u svom odgovoru, ili mudro izbjegnu odgovor jer nemaju hrabrosti da kažu istinu ako je znaju, ili je to pitanje kod njih za koje nemaju siguran i jasan odgovor zbog šubhi koje su raširene po ovom pitanju. A kada se analiziraju razlozi takvih izjava, tj. da su Ehlu sunne vel džema'a danas selefije, Eš'arije i Maturidije, uglavnom bi se ti razlozi mogli svesti na sljedeće:
● nepoznavanje akidetskih osnova Eš'arija i Maturidija ili nepoznavanje temelja akide Ehlu sunne vel džema'a, ili još gore od toga, nepoznavanje akide ni jednih ni drugih, jer da se ima znanja o tome ne bi se tako govorilo.
● da statut, menhedž, program ili ciljevi nekog udruženja, organizacije, džem'ata ili ustanove zahtijevaju od svojih članova da imaju takav stav, naročito ako se time želi pridobiti što više pristalica i 'sačuvati jedinstvo' muslimana.
● što mnogi sa takvim izjavama nastoje da očuvaju položaj, funkciju, dignitet, radno mjesto i slično u zvaničnim vjerskim institucijama koje su na akidi Eš'arija ili Maturidija.
● raširenost mnogih šubhi po ovom pitanju.
Šubhe oko ovog pitanja
Četvrti razlog takvih izjava, tj. da su Ehlu sunne vel džema'a danas selefije, Eš'arije i Maturidije, je raširenost mnogih šubhi po ovom pitanju i njih ima više:
Prva šubha i najveća od njih je ona u kojoj se sa nekoliko izjava od Šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahmetullahi 'alejh, dokazuje da je on bio na stavu da su Eš'arije ili Maturidije od Ehlu sunne vel džema'a. Od tih izjava su:
● da su Eš'arije najbliža skupina akidi Ehli sunne vel džema'a,
● da se termin Ehli sunne upotrebljava u dva značenja: općem i užem, opće značenje je da su Ehli sunne u stvari suniti, tj. svi oni koji nisu Šije Rafidije; a u užem značenju Ehli sunne su samo sljedbenici hadisa (Ehlul-hadis), ● i da se Eš'arije ubrajaju u Ehli sunne vel džema'a gledajući na Mu'atezile, Rafidije (šije) i ostale, pa u mjestima u kojima su novotari Mu'atezile, Rafidije (šije) i ostali tu su Eš'arije Ehli sunne vel džema'a (Nakdut-te'sis 2/87).
Komentar: Odgovor na ovu šubhu se može dati iz tri ugla. Prvi je da se pojedinačno analizira svaka izjava. Tako u prvoj izjavi odgovor je u njoj samoj, tj. kaže Ibn Tejmijje da su najbliži, a ne da su oni Ehlu sunne vel džema'a, a želi time reći da su oni bolji od ostalih sekti. U drugoj izjavi u opće značenje Ehli sunne spadaju i Ešarije, Maturidijje, Mu'atezile i ostale sekte, a u užem značenju u Ehli sunne spadaju samo sljdbenici hadisa i sunneta, tako da ovo ne može biti dokaz da Ibn Tejmijje ubraja Eš'arije u Ehli sunne. A u trećoj izjavi kaže Ibn Tejmijje da su Eša'rije Ehli sunne gledajući na druge sekte, tj. da su bliže od ostalih Ehli sunnetu, a što znači da nisu Ehli sunne ako ne gledamo na ostale sekte. Također, Eš'arije su Ehli sunne u mjestima gdje su novotari Mu'atezile, Rafidije (šije) i ostali, tj. gdje nema istinskih predstavnika Ehli sunneta. Odgovor na ovu šubhu iz drugog ugla su same riječi Ibn Tejmijje: "Što se tiče onoga ko je na onome što je u knjizi 'El-Ibane' koju je napisao Ebul-Hasen el-Eš'ari pri kraju svog života, a ne ispolji govor koji je oprečan onome što je u knjizi, takav se ubraja u Ehli sunne. Međutim, samo pripisivanje El-Eš'ariju je bid'a (novotarija), naročito što se time svakom onom ko se pripiše njemu stavlja do znanja da je to dobro i što se time otvaraju vrata zla ...". (Medžmu'ul-fetava, 6/359.) Drugim riječima, onaj ko je na akidi selefa (prvih generacija) ne treba govoriti za sebe da je Eš'arija jer je to novotarija. Jasno je, nakon ovih riječi, da sve gore spomenute izjave Ibn Tejmijje imaju jedno značenje a to je da su Eš'arije (a to obuhvata i Maturidije) najbliži Ehli sunnetu u odnosu na ostale sekte, a to znači da oni nisu Ehli sunne. A odgovor na šubhu iz trećeg ugla su knjige, tj. jedanaest knjiga koje je Ibn Tejmijje napisao posebno kao odgovor na Eš'arije, od tih knjiga su: "Der'u te'arudil-'akli ven-nakli", "Nakdut-te'sis", "Et-tis'inije", "El-Hamevije" itd. Zar onaj koji je dao najbolju kritiku Eš'arija, dokazao protivrječnost tog akidetskog mezheba i njegovu udaljenost od akide selefa ovog Ummeta, zbog čega je bio često zatvaran u zatvor, a to je učinio Ibn Tejmijja, zar on da smatra da su Eš'arije Ehli sunne i istovremeno sve ovo uradi?
Druga šubha zbog koje neki ubrajaju Eš'arije u Ehli sunne je to da ne mogu spojiti između toga da su Ibn Hadžer, Nevevi, Bejheki, Sujuti i mnogi drugi imami i velikani ovog Ummeta bili Eš'arije, a da se ne ubrajaju u Ehli sunne.
Komentar: Odgovor na ovo je da se ne mjeri ubrajanje neke skupine ili sekte u Ehli sunne po učenjacima koji zastupaju stavove te skupine, nego je kriterij pripadnosti Ehli sunnetu po tome koliko se određena skupina slaže u svojim akidetskim osnovama sa akidom Ehli sunne vel džema'a. Sa druge strane, mnogi savremeni selefijski učenjaci se ne slažu s tim da se Ibn Hadžer, Nevevi i njima slični ubrajaju u Eš'arije, nego da su Ehli sunne, a smatraju da pitanja u kojima su oni zauzeli stav Eš'arija da je to bio njihov idžtihad te prema tome imaju opravdanje kao i svaki drugi učenjak. Naime, Ibn Hadžer je kritikovao Eš'arije nazivajući ih baš ovim imenom (tj. Eš'arije) i razišao se sa njima u mnogim akidetskim pitanjima po kojima su Eš'arije prepoznatljivi, poput: pitanja imana, prvog vadžiba, potvrđivanja Allahovih svojstava koje su Eš'arije negirale, upotrebe logike, uzimanja habera vahid (tj. hadis koji nije mutevatir) za argument u akidi i mnoge druge stvari, pri čemu je davao prednost onome na čemu su bila prva tri stoljeća ovog Ummeta.
Dok je sa druge strane u knjizi "Fethul-bari" (tj. komentaru Buharijinog Sahiha koji predstavlja jednu od najboljih knjiga kojoj nema ravne u ovom polju) prilikom tumačenja Allahovih svojstava često odabirao stav Eš'arija, tj. te'vil ili tefvid, kao ispravan osnov sa kojim se prilazi ovim pitanjima, kao i mnoga druga pitanja u kojima je slijedio Eš'arije.
Ovo govori da je Ibn Hadžer bio nestabilan u svojim stavovima.
S tim da je ispravno, a Allah zna najbolje, da Ibn Hadžer nije bio Eš'arija, a dokazi za to je sljedeće: prvo – jer je u svojim knjigama kritikovao Eš'arije kako uopćeno kao sektu tako i pojedinačno njene imame teoretičare; drugo – ako se složio u nekim pitanjima sa Eš'arijama, također, se i razišao u mnogim drugim, kao što je i prešutio na mnogim njihovim osnovama, tj. nije ih pravdao i pomagao; treće - podržavao je imama Zehebija u njegovim napadima na učenjake 'Ilmul-kelama.
A sve ovo ne radi neko ko se pripisuje Eš'arijama. Takođe je bitno naglasiti da su se učenjaci, poput Nevevija, Bejhekija, Sujutija, Ibn Salaha, Kurtubija i mnogih drugih imama, složili u samo određenim pitanjima sa Eš'arijama, a razlozi tome mogu biti različiti, na primjer: da su potpali pod njihov uticaj zbog lijepog nijeta, idžtihada, pogrešnog slijeđenja, zbog nedovoljnog poznavanja 'Ilmul-kelama, ili su smatrali da se pitanja u kojima su slijedili Eš'arije ne kose sa šerijatskim tekstovima i slično.
Zato je njihova pripadnost mezhebu Eš'arija onolika koliko su se složili sa njima i ne može se smatrati istom kao onih koji su bili teoretičari ovog mezheba poput Bakilanija, Razija, Džuvejnija, Amidija i ostalih. I na kraju ako bismo i uzeli da su u potpunosti ovi učenjaci bili Eš'arije to nije dokaz da su Eš'arije Ehli sunne niti je to opravdanje da ih slijedimo u onome u čemu su pogriješili slijedeći taj mezheb, a ostavili ono na čemu je bio selef.
Treća šubha koju neki uzimaju kao dokaz da su Eš'arije Ehli sunne je da je na akidetskom mezhebu Eš'arija većina Ummeta kako obični muslimani tako i učenjaci, vladari, vojskovođe i velikani.
Komentar: Nema sumnje da je ovo samo tvrdnja koja nema dokaza i za koju historija ovog Ummeta kaže da je lažna. Dovoljan je odgovor na ovo to što selef ovog Ummeta sve do četvrtog stoljeća nije bio niti eš'arijski niti maturidijski, jer ono sa čime su došli ova dva akidetska pravca (među kojima je mala razlika) u većini je oprečno onome na čemu su bile prve i najbolje generacije ovog Ummeta, a o čemu će posebno biti govora. A obični muslimani i nakon što se proširio mezheb Eš'arija i Maturidija i sve do danas uvijek su bili i biće na akidi Ehli sunne. Jer obični musliman po svojoj fitri vjeruje da je Allah na nebesima iznad Arša, da je Kur'an Allahov govor, da Allah ima oči, ruke i ostala svojstva kojima je sebe opisao u Kur'anu, da će mu'mini koji uđu u Džennet vidjeti Allaha i mnoge druge stvari koje su Eš'arije i Maturidije zanegirali i napravili od toga filozofiju koju obični muslimani ne razumiju. A ono što se može priznati na ovom mjestu je da se u većini današnjih islamskih univerziteta, ustanova, vjerskih škola i slično izučava eš'arijska ili maturidijska akida i da većina zvaničnih vjerskih ustanova zastupa te akidetske pravce. S tim da mnoštvo sljedbenika u Šerijatu ne predstavlja dokaz, naročito ako je ono što zastupa to mnoštvo u većini oprečno onome na čemu su bile prve generacije (selef) ovog Ummeta, kao što je u ovom slučaju. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim: "Neprestano će biti jedna skupina iz mog Ummeta očigledna na istini, neće joj naškoditi onaj ko je napusti niti onaj koji joj se suprostavi sve dok ne nastupi Sudnji dan".
Četvrta šubha je tvrdnja da Ebul-Hasen el-Eš'ari nije došao ni sa čim novim u akidi, nego se istakao u razotkrivanju slabih tačaka Mu'atezila i slamanju njihovog mezhaba, te je zato postao obilježje za Ehli sunne nasuprot Mu'atezila, a ovo je i razlog što se ljudi pripisuju Eš'arijama.
Komentar: Kazati da Ebul-Hasen el-Eš'ari nije došao ni sa čim novim u akidi je daleko od istine. Kako onda objasniti da je Ebul-Hasen napisao djelo "El-Ibane" pred kraj života i u njemu objavio da se vratio sa onoga na čemu je bio na akidu selefa, jer ako nije došao ni sa čim novim čega se onda odrekao? A o tome na čemu je bio i koliko se to slaže sa akidom selefa biće govora. A drugi dio tvrdnje koji je vezan za njegovu borbu protiv Mu'atezila, također, nije precizan, a daleko je od stvarnosti i historijskih činjenica. Jer Mu'atezile su se pojavile prije Ebul-Hasena za jedno i po stoljeće. A od same njihove pojave odgovor imama selefa, počev od Hasana el-Basrija pa sve do vremena El-Eš'arija, je bio žestok, obiman i dovoljan da se objelodani i raskrinka novotarija Mu'atezila. Dokaz tome su mnoge knjige koje su napisane tim povodom a u kojima je ujedno sačuvana i zabilježena akida imama selefa. Od tih knjiga su: "El-Ibane" od Ibn Betta, "Usulu i'atikad ehli-s-sunne wel-džem'at" od Lalikaia, "Halku ef'alil-'ibad" od Buharije, "Kitabut-tevhid" od Ibn Huzejme, "Es-Sunne" od Imama Ahmeda, od Abdullaha b. Ahmeda, od El-Hallala, od Ibn Mende, od El-Esrema, od El-Mervezija, od Ebu Davuda i od Ebu 'Asima sve pod istim naslovom "Es-Sunne", i mnoge druge knjige.
Kaže Ibn 'Abdulhadi el-Mibred čudeći se ovakvoj tvrdnji: "Subhanallah, zar muslimani, prije nego je (El-Eš'ari) učinio tevbu od toga što je bio Mu'atezila (na čemu je bio četrdest godina), nisu imali imame koje će slijediti pa je postao bidator (El-Eš'ari), koji se pokajao za svoju novotariju, imam? Kao da su svi ljudi pomrli i nije ostao niko ko je pogodan da bude imam sve dok se nije pokajao bidator od svoje novotarije i postao imam, a svi muslimani daju prednost jednom mutekellimu (onom koji se bavi 'Ilmul-kelamom, tj. El-Eš'ari) nad svim imamima hadisa u vrijeme kad je njihov broj bio ogroman, kakva je ovo laž?". (Džem'ul-džujuši str.105)
Ko su Eš'arije i Maturidije
Govoriti o tome da li su Eš'arije i Maturidije Ehli sunne vel džema'a zahtijeva da se ukratko pojasni ko su Ehlu sunne, a ko Eš'arije i Maturidije.Ehlu sunne vel džema'a su svi oni koji su na Uputi Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i njegovih ashaba u znanju i akidi, na riječi i djelu, u adabima i ahlaku; a to je u stvari selef ovog Ummeta, tj. prve generacije i svi oni koji ih slijede u onome na čemu su bili do Sudnjeg Dana.
Eš'arije i Maturidije su dvije islamske sekte koje su u potvrđivanju akidetskih uvjerenja slijedile pravac 'Ilmul-kelama. S toga je neophodno nešto reći o 'Ilmul-kelamu i stavu selefa ovog Ummeta o njemu. 'Ilmul-kelam ili Kelam, kako ga definišu sami kelamisti, je nauka koja daje moć potvrđivanja akidetskih pitanja navođenjem dokaza i otklanjanjem šubhi. U stvari, 'Ilmul-kelam je novotarski pravac izučavanja akidetskih pitanja koji ovaj Ummet nije poznavao sve do vremena halife Me'muna koji je naređivao da se prevode na arapski jezik knjige drugih kultura, vjera i civilzacija, a naročito grčke filozofije.
Pa su se tako Mu'atezile potpomogle, u svojim raspravama i dijalozima sa nosiocima drugih iskrivljenih vjera, nasljeđem kršćana sa Istoka (Melikanija i Nesturija) koje su poslije pomiješali sa grčkom filozofijom, što je bio novi pristup akidetskim pitanjima koji se zvao 'Ilmul-kelam ili Kelam. Ovaj isti menhedž je kasnije preuzeo i koristio El-Eš'ari u svojim raspravama i odgovorima na Mu'atezile. 'Ilmul-kelam je uveo u islamsku akidu argumente i pitanja sa kojima nije došao ni Kur'an ni Sunnet, poput termina džism, dževher i 'ard, a o kojima nisu govorili ni ashabi ni tabi'ini. Da je ovo bila akidetska nauka, a ne batil, ne bi mimoišla ashabe i tabi'ine, kako kaže Imam Malik. A uz to, rezultat bavljenja ovom naukom je nedoumica i sumnja u temeljne stvari vjere kao što su to izjavili, nakon tevbe, najveći imami Kelama. Opći stav selefa ovog Ummeta je da je bavljenje 'Ilmul-kelamom pokuđeno, kako to prenose mnogi učenjaci i o čemu su napisane mnoge knjige. Dok mnogi od njih su zabranjivali ovaj novotarski pristup akidetskim osnovama vjere kao što su bili imami četiri mezhaba.
Kada je upitan Imam Ebu Hanife, rahmetullahi 'alejh, o 'Ilmul-kelamu odgovorio je: "To su govori filozofa. Drži se Sunneta i puta selefa, a čuvaj se svake novine jer je ona bidat (novotarija)". Također, Ebu Hanife je proklinjao 'Amr b. 'Ubejda koji je uveo bidat Kelama. (Savnul-mantik od Sujutija str.30-32.)
Kaže Imam Malik, rahmetullahi 'alejh: "Zar kad god nam dođe neko ko se bolje raspravlja (kelamista) da zbog njegove sposobnosti u raspravi ostavimo ono sa čime je došao Džibril Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve sellem?" (Sijeru e'alamin-nubela', 8/99.)
A Imam Šafija, rahmetullahi 'alejh, daje presudu pa kaže: "Moj stav prema onima koji se bave 'Ilmul-kelamom je da se išibaju prutom od palme, ponesu na devama i tavafi sa njima po naseljenim mjestima i viče glasno: 'Ovo je kazna onome ko ostavi Kitab i Sunnet i bavi se Kelamom (tj. 'Ilmul-kelamom)'." (Sijeru e'alamin-nubela', 10/29.)
A Imam Ahmed, rahmetullahi 'alejh, nam daje vasijet: "Ne družite se sa onima koji se bave Kelamom pa makar branili Sunnet". (Menakibu Ahmed od Ibn el-Dževzija, str. 205.) Nakon ovoga, postavlja se jedno bezazleno pitanje: Ako su Eš'arije i Maturidije predstavnici 'Ilmul-kelama, oko čega nema razilaženja, a čuli smo stav selefa (selef je Ehli sunne vel džema'a), o onima koji se bave Kelamom, kako se onda može reći da su Eš'arije i Maturidije od Ehli sunne vel džema'a?
Nastanak i razvoj Eš'arija
Eš'arije su islamska kelamistička sekta čiji osnivač je Ebul-Hasen el-Eš'ari koji je rođen u Basri 270. god. po Hidžri a preselio 324. god. u Bagdadu. Njegov idejni život je prošao kroz tri faze:
Prva faza: u kojoj je bio na mezhebu Mu'atezila četrdeset godina.
Druga faza: u kojoj se odrekao mezheba Mu'atezila i okrenuo se protiv njih, a zatim uzeo novi menhedž u te'vilu (tumačenju za koje nema dokaza) Allahovih svojstava koja su došla u Kur'anu i Sunnetu. Taj novi menhedž je bio slijeđenje puta Abdullaha b. Se'ida b. Kullaba, tj. prihvatanje samo sedam svojstava i to putem razuma, a ne šerijatskih tekstova i te'vilenje (tumačenje za koje nema dokaza) svih ostalih svojstava jer ih ljudski razum ne može prihvatiti onakvim kakvi su došli. A ovo je faza na kojoj su Eš'arije.
Treća faza: u kojoj se vratio na mezheb selefa u potvrđivanju svih Allahovih svojstava. U ovoj fazi je napisao knjigu "El-Ibane" u kojoj je dao prednost akidi i menhedžu selefa ovog Ummeta. Ovu fazu, naravno, negiraju
Eš'arije.Nakon smrti Ebul-Hasena el-Eš'arija, njegov mezheb je doživio mnoštvo promjena, a menhedži (putevi) i idžtihadi (stavovi) imama sljedbenika mezheba su bili međusobno raznoliki. Razlog svemu ovome je što sam mezheb od njegovog početka nije bio izgrađen na jasnim akidetskim temeljima i osnovama. Najbitnije promjene koje je doživio ovaj mezheb nakon smrti El-Eš'arija su padanje pod uticaj raznih drugih sekti i uzimanje mnogih akidetskih osnova od istih: pa su tako uzeli od Murdžija i Džehmija stav o imanu, od Mu'atezila i filozofa negiranje većine Allahovih svojstava, iskrivljivanje šerijatskih tekstova i mnoge druge stvari, a od Džebrija su uzeli stav o kaderu, ušli su u tesavvuf itd. Na kraju je eš'arijski akidetski mezheb postao mješavina od 'Ilmul-kelama, nekih stavova Mu'atezila, Murdžija i Džehmija, sufizma i filozofije.
Najistaknutiji učenjaci ovog mezheba
Ebu Bekr el-Bakilani (328-403. h.), jedan od najvećih teoretičara ovog mezheba, on je došao sa premisama razumskih dokaza za potvrđivanje tevhida kojih nema ni u Kitabu ni u Sunnetu. Na kraju se vratio na mezheb selefa sa knjigom "Temhidul-evaili".
Ebu Ishak eš-Širazi (393-476. h.), bio je poznat po jačini dokazivanja i sposobnosti raspravljanja. Vezir Nizamul-mulk mu je sagradio poznatu Nizamijsku medresu na obali rijeke Tigris.
Ebu Hamid el-Gazali (450-505. h.), nije išao putem El-Bakilanija, čak se razišao u nekim stavovima i sa El-Eš'arijem, kritikovao je 'Ilmul-kelam i zabranio da se njime bavi, takođe je dao žestoku kritiku filozofiji. Nakon toga je našao spas u tesavvufu (sufizmu) i smatrao da je to jedini put koji vodi ka spoznaji. Zatim se na kraju života vratio Sunnetu izučavajući Sahih od Buharije.
Imamul-haremejn el-Džuvejni (419-478. h.), tridest godina je branio eš'arijski mezheb poučavajući u Nizamijskoj medresi koju mu je izgradio Nizamul-mulk u Nejsaburu. Na kraju svoga života vratio se na mezheb selefa. Kaže u knjizi "En-Nizamije: "Stav sa kojim smo zadovoljni i sa kojim Allahu vjeru ispovijedamo je akida slijeđenja selefa Ummeta, jer je nepobitan argument da je idžma'u (konsenzus) Ummeta dokaz ...".
El-Fahru er-Razi (544-606. h.), poznat kao Fahrud-din, on je glavni predstavnik eš'arijskog mezheba u njegovoj zadnjoj razvojnoj fazi, pomiješao je 'Ilmul-kelam sa filozofijom i on je došao sa univerzalnim pravilom (kaidetu kullijje) sa kojim je dao prednost razumu nad šerijatskim tekstovima kada dođu u koliziju. Pred kraj života se i on vratio na menhedž selefa.
Četvorica najistaknutijih učenjaka eš'arijskog akidetskog pravca su ostavili ono na čemu su bili i vratili se pred kraj života na akidu selefa. Ako su Eš'arije Ehli sunne vel džema'a, po onima koji to tvrde, postavlja se pitanje zašto su ova četiri najistaknutija učenjaka Eš'arija ostavili ono na čemu su bili i zašto su se vratili akidi selefa ako je ono na čemu su bili akida Ehli sunneta. Odgovor je jasan.
DRUGIO DIO
Akida
Škola Kevseri - osnovana 1296. po Hidžri, koja se sada zove po maturidijskom i sufijskom šejhu Muhammedu Zahidu el-Kevseriju je svojstvena po žestokom degradiranju i proklinjanju imama ovog Ummeta, poput Darekutnija, Ibn Huzejme, Osmana Darimija, Ibn Ebi Hatima i ostalih, smatrajući da su antropomorfisti, tj. da Allaha opisuju osobinama Njegovih stvorenja. Te da su akidetske knjige selefa ovog Ummeta poput: „Kitabut-tevhid“ od Ibn Huzejme, „El-Ibane“ od Ibn Bettea, „Eš-Šeri'a“ od El-Adžurija i mnoge druge, da su to idolopokloničke knjige. Također, svojski se zalažu u pozivanju u sufizam, širenju bidata u kojima ima širka i veličanju kabura, a sve to pod plaštom tevessula (približavanja Allahu).
Govoriti o tome da li su Eš'arije i Maturidijje Ehlu sunne vel-džema'a zahtijeva da se pojasni ko su Ehlu sunne, a ko Eš'arije i Maturidijje. U prošlom broju, pojasnili smo ko su to Ehli sunne i kako su nastale i razvijale se Eš'arije. U ovom broju govorimo o nastanku i razvoju Maturidijja, razlozima širenja Eš'arija i Maturidijja u Ummetu i razlikama među njima. Oslanjajući se na Allaha, subhanehu ve te'ala, i tražeći pomoć od Njega Uzvišenog kažem:
Nastank i razvoj Maturidija (El-Mevsu'atu el-mujessere, str.99-103.)
Maturidije su islamska kelamistička sekta koja se pripisuje Ebu Mensuru Maturidiju. Ova sekta bila je poznata pod ovim imenom, kao i eš'arijska, tek poslije smrti njenog osnivača. Prošla je u svom razvoju kroz nekoliko faza koje se mogu rezimirati u četiri faze: Faza osnivanja: Ova faza je obilježena žestokim raspravama sa Mu'atezilima. Protagonista tih rasprava bio je sam Ebu Mensur Maturidi. Rođen je u mjestu Maturid blizu Semerkanda, s tim da je godina njegovog rođenja nepoznata a preselio je 332. po Hidžri. Pisci njegove biografije su veoma malo naveli o njegovom životu, djetinjstvu i traženju znanja. Učio je hanefijski fikh i kelamistički nauk kod šejha Nasra ibn Jahje el-Belhija. Ističu njegovu oštroumnost i snagu argumentiranja. Bio je suvremenik Ebu Hasena Eš'arija iako istorijski nije potvrđeno da su se sreli, dopisivali ili znali jedan za drugog. Autor je mnogih djela od kojih su najpoznatije: „Tevilat Ehlis-sunne“, u kojem je, između ostalog, tumačio ajete koji govore o sifatima Uzvišenog Allaha, gdje je upotrijebio džehmijski te'vil, tj. ostavio je vanjsko značenje ajeta na koje upućuje sam arapski jezik i tumačio značenjem koje su izmislili Džehmije. Njegovo najpoznatije djelo u oblasti Ilmul kelama je „Kitabut-tevhid“ u kojem je objelodanio svoja akidetska kelamistička uvjerenja. Skratio je razumijevanje tevhida na tevhid rububije i nešto malo tevhida esmau' ves-sifat jer je uzeo menhedž Džehmija u negiranju većine sifata. Pripisuje mu se knjiga „Šerhul-fikhil-ekber“, tj. komentar na Ebu Hanifinu knjigu „El-Fikhu el-ekber“, a ispravno je da je autor te knjige Ebul-Lejs Nasr ibn Muhammed es-Semerkandi kako to potvrđuju Muhammed Ebu Zehre (Tarihul-mezahibil-islamije, str. 175.) i Muhammed Zahid El-Kevseri (u predgovoru knjige El-'Alim vel-mute'allim). Također, autor je mnogih drugih knjiga u kojima odgovara na akidu Mu'atezila i Rafidija (šija).
Faza formiranja: U ovoj fazi je od akidetskih uvjerenja Ebu Mensura Maturidija nastala kelamistička sekta koju su širili njegovi učenici i sljedbenici koji su bili hanefijskog mezheba u fikhu. Najistaknutiji predstavnici ove faze su: Ebul-Kasim el-Hakim, 'Abdul-kerim el-Bezdevi, Ebul-Jusr el-Bezdevi koji je pojednostavio knjigu Kitabut-tevhid od Maturidija uz neke dodatke pod naslovom „Usulud-din“, i mnogi drugi.
Faza argumentiranog utemeljenja maturidijske akide: Ova faza je karakteristična po mnoštvu pisanja i sakupljanja argumenata, zato ova razvojna faza ima najveću ulogu u naučnom utemeljenju maturidijska akide. Najistaknutiji predstavnik ove faze, a ujedno i najpoznatiji učenjak maturidijske sekte je Ebul-Mu'in en-Nesefi, autor najbitnije i najopsežnije knjige za sljedbenike Maturidija „Tebsiretul-edille“. On je kod Maturidija kao što su Bakilani i Gazali kod Eš'arija. Poslije njega se ističe Nedžmuddin Omer en-Nesefi koji je učio kod preko pet stotina učenjaka i napisao oko stotinu djela od kojih je najpoznatije „El-'Akaidun-nesefijje“. Ovo djelo, koje je ustvari skraćena verzija knjige „Tebsiretul-edille“, je osnovna knjiga iz koje se uči maturidijska akida.
Faza širenja: (od 700g.- do 1300g. po Hidžri) U ovoj fazi se uz pomoć i uticaj pojedinih osmanskih vladara maturidijska akida proširila koliko su bile granice osmanske držve. Ova faza je karakteristična po pisanju knjiga i komentara istih koje obrađuju maturidijsko-kelamistički akaid. Ovdje se posebno istakao El-Kemal ibnul-Hummam, poznati hanefijski pravnik pisac „Fethul-kadira“, koji je maturidijsku akidu sakupio u knjizi „Musajere“ koja se još uvijek izučava na nekim islamskim univerzitetima.Nakon govora o razvojnim fazama Maturidija treba dodati da u novije doba na indijskom polukontinentu postoje tri maturidijske škole koje se posebno ističu u pozivanju u maturidijsku akidu predstavljajući je kao akidu Ehli sunne vel džema'a:
● Dejubendijska i nedevijska škola - osnovana 1283. po Hidžri, ističe se po bavljenju i izučavanju hadiskih znanosti, s tim da je čisto sufijska čiji su mnogi pripadnici upali u novotarije oko kaburova.
● Berilevijska škola - osnovana 1272. po Hidžri, karakteristična je po ispoljavanju otvorenog širka, pozivanju u činjenje ibadeta kaburovima, žestokom neprijateljstvu prema dejubendijskoj školi pa čak i smatranjem istih nevjernicima, a da ne govorimo o njihovom smatranju Ehli sunneta da su nevjernici.
● Škola Kevseri - osnovana 1296. po Hidžri, koja se sada zove po maturidijskom i sufijskom šejhu Muhammedu Zahidu el-Kevseriju gorljivom zagovorniku hanefijskog mezheba. Ova škola je svojstvena po žestokom degradiranju i proklinjanju imama ovog Ummeta, poput Darekutnija, Ibn Huzejme, Osmana Darimija, Ibn Ebi Hatima i ostalih, smatrajući da su antropomorfisti, tj. da Allaha opisuju osobinama Njegovih stvorenja. Te da su akidetske knjige selefa ovog Ummeta poput: „Kitabut-tevhid“ od Ibn Huzejme, „El-Ibane“ od Ibn Bettea, „Eš-Šeri'a“ od El-Adžurija i mnoge druge, da su to idolopokloničke knjige. Također, svojski se zalažu u pozivanju u sufizam, širenju bidata u kojima ima širka i veličanju kabura, a sve to pod plaštom tevessula (približavanja Allahu).
Istorijski pregled širenja eš'arijske i maturidijske akide u ovom Ummetu i razlozi tog širenja
Muslimani su u općem smislu kao narod i vlast (osim u periodu halife Memuna, Mu'atesima i Vasika koji su bili mu'atezile) bili na akidi selefa sve do pojave, jačanja i širenja kelamističkih sekti Eš'arija i Maturidija. Pored ostalih, učenjak Makrizi je u svojoj knjizi „El-Hutat“ (4/192) napravio analizu širenja eš'arijskog akidetskog mezheba među muslimanima, tj. kako, kada i gdje se širila eš'arijska akida od samog njenog nastanka. Irak je prva sredina u kojoj se počeo širiti eš'arijski mezheb i to pred kraj četvrtog stoljeća (380. po Hidžri), zatim se počeo širiti u Šamu (današnjoj Palestini i Jordanu). Ovo širenje Eš'arija je bilo sporo i postepeno, praćeno kritikom i reagovanjem učenjaka i sprečavanjem i zabranom od namjesnika. Tim povodom je napisana akida pregledana i odobrena od učenjaka Ehli sunneta tog vremena, tzv. “El-Mu'atekad el-kadiri“ koju je abasijski halifa El-Kadir Billahi (vladao 381-422. H.) naredio da se čita u mesdžidama i javnim mjestima 381. god., a zatim je to ponovljeno 460. god., kao odgovor na širenje kelamističkih sekti. A osvajač Indije i najveći njen namjesnik Mahmud ibn Sebektekin poznat po širenju Sunneta i gušenju bidata naredio da se na mimberima proklinju zabludjele sekte a između ostalih i Eš'arije. Pravo i istinsko širenje eš'arijskog mezheba se dogodilo sredinom šestog stoljeća u vrijeme vezira Nizamul-mulka koji je bio na eš'arijskoj akidi, a čija je riječ bila izvršna u seldžučkoj državi. Njegovim zalaganjem, eš'arijska akida je postala oficijelni akidetski mezheb u državi, koji je nametnut, širen i štićen od države. A ono što je uveliko potpomoglo širenju Eš'arija su dvije nizamijske škole u Bagdadu i Nejsaburu koje je otvorio sam vezir a u kojima su predavali najveći eš'arijski teoretičari: Imamul-haremejn i Gazali. Ovo je bilo na Istoku, dok je u zapadnom dijelu muslimanskog svijeta (Endelusu i sjeverozapadnoj Africi) najveću ulogu u širenju eš'arijske akide imao „bezgriješni mehdi“ Muhammed ibn Tumert (485-524. H.) koji je otputovao u Bagdad i učio eš'arijsku akidu kod Gazalija, zatim se vratio u Endelus i poučavao muslimane toj akidi. Nakon njegove smrti naslijedio ga je u širenju eš'arizma osnivač dinastije Muvehhidina 'Abdu-mu'min El-Kajsi i snagom sile utjerao muslimane tih krajeva u eš'arijski mezheb i na tom putu prolio krv mnogih koji su se tome suprostavljali. (Et-T'alikatul-mufide, Ahmed el-Misri, str. 16-22.) A što se tiče maturidijskog akidetskog pravca, njegovo širenje u Ummetu je počelo početkom osmog stoljeća po Hidžri. Glavnu ulogu u tome su igrale neke Osmanlije i neki sljedbenici hanefijskog mezheba, pa zbog tih pojedinaca gdje god su Osmanlije vladale i gdje god je bio hanefijski mezheb-tu je došao i maturidijski akidetski pravac. Pa tako danas Maturidija ima u predjelima Indije, Kine, Bangladeša, Pakistana, Afganistana, Irana, Iraka, ruskih republika, Sirije, Turske i Balkana, kao i u predjelima sjevene Afrike. Mnogo je razloga koji su pogodovali širenju maturidijske akide, a najvažniji su: to što su sami namjesnici i vladari u većini pokrajina bili tog pravca, osnivanje mnoštva škola maturidijskog akaida, pisanje knjiga o Ilmu-kelamu i komentara na iste, predstavljanje Maturidija (takođe i Eš'arija) pred muslimanskim masama da su Ehli sunne vel džema'a, optuživanje učenjaka Ehli sunneta i hadisa da su antropomorfisti, pripisivanje ove akide Ebu Hanifi i Šafiji.
Razlika između Eš'arija i Maturidija ('Ada'ul-maturidije lil-'akidetis-selefije, 1/451-501.)
U suštini nema razlike između akide Eš'arija i akide Maturidija, akidetske osnove jednih su akidetske osnove drugih osim u nekoliko pitanja. Naime, učenjaci ova dva mezheba nemaju jednoglasan stav i u nekoliko pitanja su se međusobno razišli, jedni kažu 3, drugi 13, treći 40 i četvrti 50 pitanja. S tim da su svi složni da su to sporedna akidetska pitanja a ne suštinska i temeljna i da je u većini tih pitanja jezičko razilaženje. (Tabekatuš-šafi'ije, Es-Subki, 3/378; Er-Revdatul-behijje, Ebu 'Uzbe, str.6-64.). U narednom tekstu je ukratko spomenuto deset pitanja u kojima je među njima stvarno razilaženje:
Prvo: da li je dozovljeno, razumski gledano, da Allah kazni onog koji mu je pokoran? Eš'arije to dozvoljavaju, Maturidije zabranjuju, a stav zadnjih je ono na čemu je Ehli sunne.
Drugo: da li obavezu spoznaje Allaha diktira Šerijat ili razum? Kod Eš'arija Šerijat naređuje spoznaju Allaha, a kod Maturidija to diktira razum i kad ne bi bilo Šerijata. Eš'arije se u ovoj mes'eli slažu sa Ehli sunne.
Treće: Maturidije, za razliku od Eš'arija, potvrđuju Allahu atribut (osobinu) TEKVIN, tj. princip prelaska nepostojanja u postojanje, kao osmi atribut od samo sedam atributa koje potvrđuju obe skupine. U suštini je razilaženje među njima jezičko, jer obje skupine negiraju sifate koji govore o Allahovim djelima.
Četvrto: da li je dozvoljeno da se čuje Allahov govor? Kod Eš'arija jest, a kod Maturidija nije, iako je u ajetu došlo da je Allah razgovarao sa Musom, 'alejhisselam. Ovim stavom Maturidije su se razišle sa jasnim Ku'anom, hadisima, Ehli sunne.
Peto: da li je dozvoljeno da Allah zaduži ljude sa onim što nisu u stanju uraditi? Maturidije zabranjuju, i na ovome je Ehli sunne, a Eš'arije dozovljavaju što je batil sa strane Šerijata i razuma.
Šesto: da li su vjerovjesnici bezgriješni, tj. da li su sačuvani od velikih i malih grijeha? Učenjaci ove dvije skupine imaju nejasne i protivrječne stavove po ovom pitanju, dok je Ehli sunne uopćeno na stavu da su poslanici sačuvani od velikih grijeha, a ne od malih.
Sedmo: da li je dozvoljen „istisna'“, tj. riječi: ja sam mu'min inšallah? Maturidije zabranjuju, a Eš'arije dozvoljavaju što je tačno.
Osmo: da li (Allahova) volja i htijenje zahtijevaju zadovoljstvo i ljubav? Kod Maturidija ne zahtijeva, i to je bliže stavu Ehli sunne, dok većina Eš'arija smatra da zahtijeva, pa tako ako Allah hoće kufr, On ga i voli i zadovoljan je sa njim.Nema sumnje da je ovo batil.
Deveto: da li je ispravan iman (vjerovanje) onome ko ga prihvati slijepim slijeđenjem (taklidom)? Kažu Maturidije da jest, ali je griješan, dok većina Eš'arija smatra da mu iman nije ispravan, s tim da su obje skupine složne da je prvi vadžib razmišljanje o postojanju Allaha. Obje skupine su na pogrešnom, ali Maturidije su bliže istini od Eš'arija po ovom pitanju.
Deseto: pitanje kadera odnosno tzv. Kesba. Kod Eš'arija tumačenje kesba vodi u to da je rob primoran tj. nema izbora u svojim djelima, dok Maturidije potvrđuju izbor i kudret, čime su se na kraju složili sa stavom Ehli sunne.Ovo su uglavnom najbitnije razlike između ove dvije kelamističke sekte koje nisu od temeljnih akidetskih pitanja osim ovog zadnjeg. Ve billahi tevfik.
mr. Zijad Ljakić
izvor: www.zijad-ljakic.com
