Zvučalo je kao jako dobra vijest, ali to nije zadovoljilo Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhu., kojeg je Omer, radijallahu anhu, upitao: „Šta ti misliš?“ Ibn ‘Abbas mu odgovori: „Vladaru pravovjernih, Jevreji i kršćani su imali svoje knjige, ali ih to nije spriječilo da se
podijele i bore jednih protiv drugih. Volio bih da to nisu uradili prije nego što su ga razumjeli. Bojim se da će se podijeliti zbog Kur’ana i da će se boriti jedni protiv drugih baš kao što su to uradili sljedbenici knjige“. Omer, radijallahu anhu, se složio sa Ibn ‘Abbasom i njegovim riječima. Ova predaja tačno opisuje kako će se ummet podijeliti.
Kur’an i sunnet Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, su izvori naše vjere, ali kako da ih praktikujemo i koje metode trebamo koristiti u njihovom razumijevanju? Ashabi su izravno uzimali od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gledajući ga kao praktični primjer koji je bio ispred njih.
A’iša, radijallahu anha., kaže: „Kur’an ga je odgojio” a ashabi su svjedočili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem., živio Kur’an u svom svakodnevnom životu. Kur’an je objavljen na jeziku ashaba, i objavljen je u okvirima njihovog kulturnog okruženja. Uz njihovu povjerljivost, koja je spomenuta u Kur’anu, sa svim ovim data im je velika prednost nad svima ostalima.
Svaka osoba, koja je došla nakon ashaba, mora proći kroz dugotrajan proces prije nego što izvede bilo kakvu fetvu na osnovu hadisa. Na primjer,
Prije nego donesu bilo kakvu fetvu, oni moraju razmotriti autentičnost predaje, proučiti kulturu vremena, zatim se upoznati sa historijom priče, ocijeniti šta su učenjaci rekli o tome, pogledati to kroz principe usula (metodologije islamskog prava), dok ashabi nisu morali proći kroz ove korake.
Zbog toga su ashabi postali uzor za muslimanski ummet, a slijeđenje njih znači sliježenje Kur’ana i Sunneta. Oni nisu imali imama, mezheba niti drugog izvora osim samog Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem. Oni su naši prethodnici, selef, i oni su primjer svima ostalima. Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, kaže:
"Oni (ashabi) su bili najpobožnija srca ovog ummeta, imali su najveće znanje a najmanje ograničenja. Oni su bili oni koje je Allah izabrao za prijatelje Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijedite njihov karakter i put, tako vam Gospodara Ka’be, oni su na Pravom putu!"
Ne tako dugo nakon Ibn ‘Abbasovih, radijallahu anhu, riječi upucenih Omeru, radijallahu anhu, njegov strah je postao stvarnost. Muslimani su počeli da koriste Kur’an i Sunnet kako bi podržali vlastite ideje, i tumačili su ga drugačije od načina na koji su to radili ashabi. Najpoznatiji primjer u historiji islama je primjer haridžija i šija, koji su se protivili putu ashaba i čak su većinu ashaba smatrali nevjernicima.
Haridžije su, na primjer, podigle oružje protiv halife Alija ibn ebi Taliba, radijallahu anhu, jer su pogrešno razumjeli ajet koji kaže: “Allah je Jedini sudija“. Oni su razumjeli da to znači da nije dozvoljeno posredovanje i čin posredovanja smatraju činom nevjerovanja.
Kada se Ibn Abbas, radijallahu anhu, sa njima raspravljao o ovom njihovom mišljenju, on je rekao: „Ne vidim s vama nijednog od ashaba“. Drugim riječima, on je rekao da nijedan od ashaba nije shvatio ovaj ajet na onaj način na koji su ga oni shvatili a da je razumijevanje ashaba kriterij.
Pošto su oni bili prvi u našem ummetu, oni koji su nam prethodili, slijeđenje ashaba postalo je poznato kao ‘selef’ (prethodnici) a njihov način razumijevanja vjere i prakse je postao poznat kao selefijska metodologija.
Imam el–Evza’i (umro 157. po Hidžri) kaže: „STRPI SE NA SLIJEĐENJU SUNNETA. ZAUSTAVI SE NA ISTOM MJESTU GDJE SU STALI ISPRAVNI PRETHODNICI. RECI ONO ŠTO SU ONI REKLI I SUZDRŽI SE OD ONOGA OD ČEGA SU SE ONI SUZDRŽALI. SLIJEDI PUT ISPRAVNIH PRETHODNIKA, JER DOVOLJNO TI JE ONO ŠTO JE NJIMA BILO DOVOLJNO.“
On je takoder rekao: „Drži se predaja od selefa, makar te svi ljudo odbacili (napustili), a kloni se mišljenja ljudi (nakon njih), pa makar ti ih uljepšavali svojim govorima.“
U godinama koje su uslijedile pojavile su se na desetine grupa i sekti sa raznim ideologijama i stavovima, ali svi su imalo zajednučku stvar - NISU SLIJEDILI PUT SELEFA, Oni su ga odbacili i oslobodili ga se.
Šejhu-l-Islam ibn TejmijjE kaže: „Poznato je da je karakteristika novotara njihovo razilaženje sa sljedbenicima selefa“. U isto vrijeme, bilo je uvijek onih koji su slijedili put ashaba kako su to Allah, azze we dželle i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, naredili.
Allah Uzvišeni je rekao:
Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašće kroz koje rijeke teku, i oni ce vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.“
(prijevod značenja, Et-Tevba, 100.)
On je takoder rekao:
„Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da cini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!“
(prijevod značenja, En-Nisa,115.)
U vrijeme objavljivanja ovog ajeta nije bilo dugih vjernika osim ashaba, i njihov put nam je naredeno da slijedimo.
„Pa, ako budu vjerovali u ono u što vi vjerujete, na Pravome su putu...“
(prijevod značenja. El-Bekara, 137.)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem., je rekao: „Zaista, ko poživi od vas poslije mene, vidjet će mnoga razilaženja, zato, prihvatite se moga sunneta i sunneta pravovjernih i u vjeri iskrenih halifa, vašim očnjacima čvrsto se držite toga. Čuvajte se novina u vjeri, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je zabluda.“
(Et-Tirmizi, Ebu Davud)
Takoder, je rekao: „Jevreji su se podijelili na 71 skupinu, kršćani na 72 skupine, a muslimani će se podijeliti na 73 skupine, i sve će u vatru izuzev jedne.' Upitan je: ''A ko su oni?'' - pa je odgovorio: ''To su oni na čemu sam danas ja i moji ashabi!“
(Et-Tirmizi)
Na osnovu toga, učenjaci koji odbijaju da slijede bilo koji drugi put osim slijeđenja puta ashaba u razumijevanju i praktikovanju vjere bili su poznati kao ‘sljedbenici es-selefa’ ili ‘selefije’.
Oni možda sebe nisu nazvali tim imenom, tako da se ne bi hvalili ili podijelili zajednicu zbog imena koje se ne spominje u Kur’anu i Sunnetu u tom smislu, ali ovaj naziv se koristi samo da bi razlikovali oni koji slijede put selefa od onih koji to ne čine.
Imam Ahmed bin Hanbel (umro 241. po Hidžri) je rekao: „Temelji Sunneta kod nas su: Pridržavanje onoga na čemu su bili ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijeđenje njihovog primjera, ostavljanje bid’ata (novotarija), jer svaka novotarija je zabluda.“
Abdullah ibn ebi Zejd el Kairavani (umro 386. po Hidžri) je rekao: „Spas počiva u traženju zaštite u Knjizi Svemoćnog Allaha i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i slijeđenju Puta vjernika i to najboljih generacija iz najboljih zajednica koje je čovjecanstvo imalo. Oslanjanje na to je zaštita. Spas leži u slijeđenju ispravnih selefa (prethodnika).”
Ebu el-Kasim el-Lalika’i (umro 418. po Hidžri) je rekao u uvodu svoje knjige "Šerh usul i’tikad ehl es-sunnah vel-džema’a", kada je govorio o razumijevanju Tevhida (Allahove jednoće) i Allahovih atributa: „Najveće izjave i najjasniji dokazi i obrazloženja su Allahova Knjiga, čista istina, onda govor Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i njegovih ispravnih ashaba, onda ono po čemu su se dogovorili pobožni selefi, onda se toga pridržavajte do Sudnjeg dana, i izbjegavajte novotarije i slušanje novotarija od onih koji su zalutali“.
Imam el-Zehebi (umro 748. po Hidžri) u svojoj velikoj zbirci biografija pod naslovom "Sijar a’lam el-Nubala" prenosi od el-Darakutnija (umro 385. po Hidžri): „Jasno je prenešeno od el-Darakutnija da je rekao:
„Ništa više ne mrzim od umjetnosti el-Kalema (filozofskog načina razumijevanja prirode Boga i Njegovih božanskih atributa). Ja kažem (tj. imam Zehebi): "Darakutni nikad nije koristio bilo kakve argumente koji su se temeljili na bilo kakvim argumentima zasnovanim na kelamu, niti ih je ikada koristio. On je zaista bio selefija“.
Ibn Hadžer el-Askelani (umro 851. po Hidžri) je rekao: „Sretan je onaj koji se drži onoga na čemu su bili selefi i izbjegava ono što su uveli halefi.“ (halefi su oni koji su došli nakon vremena selefa, nasljednici).
Kroz historiju, oni koji su bili na putu selefa (protiveći se putu drugih) nazivani su raznim imenima kao što su ehli-sunnet vel-džema’a, ehlu-hadis (sljebenici hadisa), ehlu-ezer (sljedbenici predaja), el-firkah el-nedžja (spašena skupina), selefije, a jedno vrijeme bili su poznati i kao el-Hanbeli ne zbog toga što su slijedili mezheb imama Ahmeda u fikhu, već što su slijedili njega a ne Mu’tazilije koji su tvrdili da je Kur’an jedno do Allahovih stvorenja i da On ne govori.
Ovi nazivi nikada nisu opisivali članove grupe, već metodologiju i način razumijevanja vjere prema Putu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kojeg su oni slijedili. Iz tog razloga naziv je jedino korišten kada je postojala potreba da se napravi razlika izmedu razumijevanja, a drugačije naziv nije korišten. Imam Malik je upitan o tome šta definiše Ehli Sunnet wel Džemat?“ On je odgovorio:
„Sljedbenici sunneta nemaju poseban naziv po kojem se poznaju, nisu džehmije, ni kaderije, ni rafidije.”
Prije stotinu godina muslimanski narod se udaljio od puta selefa i zasigurno od sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim područjima: fikhu, akidi, manirima, duhovnosti, politici, pa čak su počeli da shvataju načela vjere na besprimjeran način. To je dovelo da veliki broj poziva muslimane da se vrate na put selefa i ostave ekstremizam koji uništava ljepotu islama.
Robusni sufizam je opljačkao iz vjere njenu snagu i ljepotu zasnivajući je na novotarijama i izmišljenim pričama. Pojava svetilišta i mjesta gdje se obožavaju mrtvi i džinni postala je uobičajena praksa u muslimanskom svijetu, čak iako je u suprotnosti sa monoteizmom islama. Sljedbenici mezheba su lišili šerijat njegove snage zatvaranjem vrata idžtihadu i transformišući ljepotu različitosti u prokletstvo podjele.
To je došlo to te mjere da su u Mekki klanjana četiri namaza, čula su se četiri ezana i klanjane su četiri džume. Pronaći ćete u knjigama hanefijskog fikha da je sljedbeniku hanefijskog mezheba dozvoljeno da se oženi kršćankom ili jevrejkom ali ne i sljedbenicom šafijskog mezheba. U knjigama šafijskog mezheba pronaći ćete da je dozvoljeno klanjati iza hanefije samo u slučaju nužde. Pred kraj osmanske države pojedine halife su zamijenile islamski zakon sa zapadnim sekularnim zakonom, a veliki dio muslimanskog ummeta je bio pod okupacijom, a poziv na džihad i otpor postao je stran.
Veliki je broj učenjaka, aktivista i lidera među muslimanskim ummetom od planina Dalekog istoka do obala Zapada, od hladnog sjevera do toplih prašuma Afrike, gdje postoji interes za promjenu stanja muslimana.
Naziv selefija i oživljavanje metodologije selefa je potrebnija nego ikada ranije. Veliki broj pokreta i grupa u Indiji, Iraku, Arabiji, Siriji, Egiptu i Sjevernoj Africi poziva na obnovu islama u svim aspektima života na način koji je postojao za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ranih muslimana, odnosno da se slijedi nacin selefa.
Imam Malik je rekao:
“Preporod zadnjih generacija ovog ummeta moguć je jedino s onim s čime je bio u prvim generacijama“. Nisu svi ovi glasovi koji pozivaju na promjene i korekcije nužno na putu selefa u svim aspektima, pojedini od njih su usmjereni na pojedina područja nauštrb drugih iz raznih razloga. Naša vjera je akida, fikh i ahlak (ponašanje, odnos prema ljudima).
Veliki broj savremenih pokreta, u pokušaju da se vrate na put selefa, koncentrisala su se na selefijsku metodologiju u pojednim područjima a zanemarila su razumijevanje selefa u drugima.
UZMIMO POUKU IZ HISTORIJSKE POZADINE SELEFIJA
Slijedenje selefa nije opcija, to je naredba !
Slijedenje puta selefa ne znaci slijeđenje određenog učenjaka ili grupe učenjaka, niti to znači biti članom određenog pokreta, naprotiv, to je slijeđenje onoga na čemu su se ashabi složili i onoga što je shvaćeno i praktikovano od strane prve tri generacije islama.
Kao što oznacavanje sebe ‘selefijom’ automatski ne čini covjeka sljedbenikom eelefa, također je i istina da onaj ko se ne označi ‘selefijom’ nije uklonjen iz selefa. To nije specifična grupa koja je poznata po svojim članovima niti koji su, po defaultu, nazvani selefijama na osnovu članstva.
Greške koje počine oni koji su povezani sa selefom ne treba nikada pripisati njima. Takvo generalizovano kritikovanje selefijja je zaista uznemirujuće i puno predrasuda, a uzrokovano je nerazumijevanjem razlike izmedu selefija kao metodologije i selefija kao pojedinaca i grupa.
Što sigurno ne znači da svi koji se povezuju sa selefom moraju da budu složni po svakom pitanju koje se odnosi na fikh ili politički stav koji je zasnovan na razumjevanju koristi i štete.
Selefijski (samim tim i selefija) konsenzus po pitanju opće metodologije ne znači da moraju biti složni u detaljima.
Ispravni prethodnici (es-selefu salih) se nisu slagali po mnogim fikhskim pitanjima zbog razlike u vaganju koristi i štete koja može proizaći iz takvih problema. Ovo definitivno ne znaci kritiku bilo kojeg od njih zbog razlika, sve dok je se svaki njih pridržavao općih načela i metodologije. Naprotiv, razlika u mišljenju je znak snage i fleksibilnosti selefijske metodologije.
Greške ne izvode iz selefizma sve dok se pojedinac čvrsto drži principa i osnova selefija, dok nastoji da primjenjuje takve principe u svom stvarnom životu. Jedini izuzetak je kada se protivi osnovnim principima sunneta, na mjestima gdje pojedinac može zalutati od slijeđenja njihovog puta. Važno je napraviti razliku između ovog pitanja kao pravila i njegovog primjenjivanja na određenu osobu.
Gledanje na selefije kao metodologiju, a ne grupu,čini nužnim po defaultu da su svi muslimani sljedbenici selefizma, na osnovu toga od svakog muslimana se zahtijeva da slijedi islam zasnovan na dokazima i prema metodologiji ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Selefizam kao takav postaje osnovno stanje svih muslimana i svako odstupanje od toga postaje izuzetak. Stoga, pokušavajuci da se ograniči na grupu ili nekoliko specifičnih pitanja je ništa drugo do neznanje pojedinaca ili možda osveta na selefijama određenih grupa i pojedinaca koji imaju svoje vlastite planove.
Selefizam kao metodologija, a ne grupa, ne znači da sva ljudska nastojanja da se razumiju i tumače tekstovi vode do prihvatljivog i ispravnog ishoda cijelo vrijeme.
Selefizam je metodologija koja ima svoje principe i smjernice sa širokim prostorom za idžtihad. Međutim, selefizam u svom prostranstvu, fleksibilnosti i bogatstvu ne dovodi do nejasnoća u pronalaženju rješenja mežu svim prihvatljivim pokušajima idžtihada i prepoznavanju suprotnog neprihvatljivog idžtihada.
Molim Allaha da nam pomogne u slijeđenju sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba i da nam podari lijep život, lijep svršetak i da nas uvede u Džennet.
Hasan el-Basri (umro 110. po Hidžri) je rekao:
„Zaista, vi ćete pronaći vjernika koji uvijek ostaje isti, bez obzira na vrijeme i situacije, dok ćete pronaći licemjera koji se mijenja prema vremenu, pokušavajući da bude kao oni oko njega, mijenjajući se sa svakim vjetrom.“
Autor: Velid el-Basjuni
