Rekao je Isa, alejhis-selam: “Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš…”, a nije kazao: “Ja to nisam rekao”. Dakle, iz svoje velike pristojnosti i učtivosti prema Allahu Uzvišenom, odgovorio je na način koji je ljepši i pristojniji, iako je suština odgovora na koncu ista. Zatim je kroz svoje obraćanje priču usmjerio i akcent stavio na znanje Uzvišenog Allaha koje obuhvata sve, i ono što se javno iznosi i ono što se krije i taji, pa je rekao: “Ti znaš ono što ja znam…”, da bi odmah nakon toga odbacio svaku mogućnost da on kao čovjek poznaje bilo šta od gajba – nevidljivih i nedokučivih stvari koje se tiču Uzvišenog Allaha, a koje je On zadržao za Sebe, rekavši: “…a ja ne znam što Ti znaš…”. Poslije toga, Isa, alejhis-selam, hvali i veliča svoga Gospodara, ispovijedajući Mu neprikosnoveni monoteizam i potvrđujući da samo On poznaje gajb, pa kaže: “Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš”.
Ibn Kajjim el-Dževzijje, Allah da mu se smiluje, u djelu Medaridžus-salikin, 2/375-391, rekao je: “Edeb – pristojnost, pojam je koji obuhvata i objedinjuje sve lijepe osobine kod Allahovog roba. On je najbolji znak i pokazatelj koji upućuje na ispravnost čovjekovog jezika i govora, i on ukazuje da ono što čovjek priča ima svoje mjesto i težinu, kao i da su njegove riječi, izrazi i rečenice koje koristi lijepe i suptilne, i on jezik čuva od grešaka, propusta i grijeha. Tri su vrste (edeba) pristojnosti: pristojnost u ophođenju prema Allahu, pristojnost u ophođenju prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i Njegovom šerijatu i pristojnost u ophođenju prema svim Allahovim stvorenjima.” U ovom tekstu govorit ćemo o ovoj prvoj, a u narednom o ostale dvije. Pristojnost u ophođenju prema Allahu dijeli se na tri vrste:
● Da se čovjek prema Njemu najljepše ophodi i da ne čini ono što će narušiti i poništiti njegov lijepi odnos prema Njemu.
● Da čuva i pazi svoje srce i da mu ne dopusti da se ono istinski zaokupi bilo s kim ili bilo s čim drugim osim sa Njim, Allahom Uzvišenim.
● Da svoju volju i htijenje dobro pazi i da im ne dozvoli da se usmjere i vežu za nešto zbog čega će ga Gospodar prezirati.
Kada je riječ o načinu ponašanja i ophođenja prema Allahu, razmislimo malo o stanju Allahovih poslanika i vjerovjesnika, neka je na sve njih salavat i selam. Pogledajmo malo na koji su Mu se način oni obraćali i na koji su Mu način postavljali pitanja, i uvjerimo se da je svako njihovo obraćanje Njemu Uzvišenom bilo ispunjeno pristojnošću i učtivošću.
Rekao je Isa, alejhis-selam: “Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš…” (svi dijelovi ajeta koji se navode u narednim redovima u kontekstu Isaa, alejhis-selam, i dijaloga koji će se na Sudnjem danu voditi između njega i Uzvišenog Allaha su ajeti iz sure El-Maide, od 116. do 118. ajeta), a nije kazao: “Ja to nisam rekao”. Dakle, iz svoje velike pristojnosti i učtivosti prema Allahu Uzvišenom, odgovorio je na način koji je ljepši i pristojniji, iako je suština odgovora na koncu ista. Zatim je kroz svoje obraćanje priču usmjerio i akcent stavio na znanje Uzvišenog Allaha koje obuhvata sve, i ono što se javno iznosi i ono što se krije i taji, pa je rekao: “Ti znaš ono što ja znam…”, da bi odmah nakon toga odbacio svaku mogućnost da on kao čovjek poznaje bilo šta od gajba – nevidljivih i nedokučivih stvari koje se tiču Uzvišenog Allaha, a koje je On zadržao za Sebe, rekavši: “…a ja ne znam što Ti znaš...”. Poslije toga, Isa, alejhis-selam, hvali i veliča svoga Gospodara, ispovijedajući Mu neprikosnoveni monoteizam i potvrđujući da samo On poznaje gajb, pa kaže: “Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš”. Dalje, u ajetu koji slijedi, Isa, alejhis-selam, negira da je ljudima rekao bilo šta drugo osim onoga što mu je njegov Gospodar naredio, te izgovara riječi koje su sama srž i suština čistog monoteizma, pa kaže: “Ja sam im govorio samo ono što si im Ti naredio: ‘Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’” Odmah zatim iznosi jasne i nepobitne činjenice da je on nad njima bdio samo u onom periodu kada je među njima živio, a nakon što ga je Allah uzeo Sebi, on nad njima nije imao nikakvog nadzora, te opet potvrđuje da je, nakon njegovog uzdignuća na nebo, samo Uzvišeni Allah, i niko drugi mimo Njega, jedini koji je o njima tada vodio računa i jedini koji je na njih tada motrio, pa kaže: “I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao…”. Isa, alejhis-selam, zatim potvrđuje da je Allahovo nadziranje, Njegovo svjedočenje i bdijenje nemjerljivo savršenije od nadziranja bilo koga drugog, i još mnogo više od toga, pa kaže: “Ti si svemu svjedok i Ti nad svim bdiš”, a onda odmah nastavlja i kaže: “Ako ih kazniš, robovi su Tvoji…”, što predstavlja vrhunac učtivosti i pristojnosti u ophođenju prema Allahu u ovoj situaciji. On kao da želi reći: “Pa uobičajeno je da gospodar bude milostiv prema svojim robovima i podanicima i da prema njima dobrostivo postupa, a ovo su Tvoji robovi i ne pripadaju nikome drugom osim Tebi. Ako ih i kazniš, i pored toga što su Tvoji robovi, Ti na to imaš pravo, jer da oni nisu najgori i najoholiji robovi, i da najdrskije ne postupaju prema svome Gospodaru i da Mu ne čine najgori grijeh (ovo se odnosi na one koji su Isaa, alejhis-selam, proglasili Bogom i rekli da je jedan od trojice, tj. na kršćane. Samim tim učinili su najgori grijeh, proglasivši čovjeka za Boga), Ti ih ne bi kaznio, jer bliskost koja se rađa iz veze između gospodara (posjednika) i njegovog roba, implicira i sama po sebi podrazumijeva da će gospodar lijepo i dobrostivo postupati prema svome robu, pa zašto bi onda Najmilostiviji od svih milostivih i Najvelikodušniji od svih velikodušnih i Najdobrostiviji od svih dobrostivih kaznio Svoje robove?” Dakle, da oni nisu u oholosti svaku mjeru prešli i da nisu toliko uporno odbijali da robuju svome Uzvišenom Gospodaru, On ih ne bi ni kaznio, ali su zbog svojih grijeha u potpunosti zaslužili da budu kažnjeni i izloženi patnji.
Dalje Isa, alejhis-selam, kao da govori: “Ti najbolje znaš ono što oni javno iznose i što u sebi kriju, pa ako ih kazniš, kaznio si ih zbog onoga što znaš o njima i što su sigurno i zaslužili. Oni su robovi Tvoji, i Ti si i od njih samih bolje upoznat o grijesima i zločinima koje su učinili”. Ovakvim vidom obraćanja ljudima, Isa, alejhis-selam, ne želi im se umiljavati, niti ih na takav način želi “pridobiti”, kako to već misle neke neznalice, niti je njegovo obraćanje Allahu u ovoj formi puko prepuštanje slučaja Allahovoj volji i Njegovoj moći, koje je lišeno svakog vida mudrosti, kako to smatraju sektaši iz reda kaderija. Ovakav način obraćanja Allahu predstavlja priznanje i potvrdu Njegove svemoći, te se na takav način hvali i veliča Allahova mudrost i pravednost, ističe se Njegovo potpuno znanje i o najsitnijim pojedinostima o stanju ljudi, i priznaje se činjenica da oni svakako zaslužuju da budu kažnjeni.
Nakon toga Isa, alejhis-selam, kaže: “…a ako im oprostiš, moćan i mudar Ti si”, a nije rekao: “...a ako im oprostiš, Ti si Onaj koji prašta i Ti si milostiv”. I ovdje imamo veličanstven primjer najljepše moguće učtivosti i pristojnosti u ophođenju prema Allahu Uzvišenom. Naime, Isa, alejhis-selam, tako mu se obraća jer je Uzvišeni Allah u situaciji i okolnostima kada je srdit na Svoje robove i oni su trenutno osuđeni na ulazak u Vatru. Dakle, ovo nije ni vrijeme ni mjesto da mu se Isa, alejhis-selam, umiljava, niti da se zauzima za te ljude, već je ovo vrijeme da ih se odrekne. Da je kojim slučajem rekao: ''Ti si Onaj koji prašta i Ti si milostiv”, onda bi to izgledalo da on na neki način želi pridobiti Uzvišenog Allaha kako ne bi kaznio Njegove očite neprijatelje na koje se On žestoko rasrdio. Ovo je, dakle, i mjesto i vrijeme kada Isa, alejhis-selam, treba podržati Allahovu srdžbu protiv onih na koje se rasrdio. Stoga Isa, alejhis-selam, ne spominje ta dva Allahova svojstva kojima se moli i traži Njegova blagodarnost, milost i oprost, već je spomenuo svojstvo neograničene Allahove moći i mudrosti, koja opet podrazumijevaju da je Allah Svemoćni i Sveznajući.
Riječi: “...a ako im oprostiš”, znače: “Tvoja neograničena svemilost rezultat je Tvoje svemoći i sveznanja, i ona nikako ne znači da Ti nisi u stanju da im se osvetiš i da ih kazniš, niti im Ti (eventualno) opraštaš zato što su Ti skriveni njihovi ostali grijesi i zločini prema Tebi”. Ovako bi možda pomislio neko neupućen i neko ko nema znanja, jer je takva situacija među ljudima. Naprimjer, čovjek će ponekad oprostiti nekome ko mu je nanio neku štetu samo iz razloga što nema mogućnosti niti prilike da mu se osveti, ili samo zato što ustvari nije ni svjestan u kojem omjeru mu je nanio štetu i koliko zlo mu je učinio. Potpunost i savršenstvo – koji pripadaju samo Allahu Uzvišenom – ogledaju se u Njegovoj spremnosti da, i pored toga što je Svemogući i Sveznajući, oprosti ljudima. Zato On i jeste Silni i Mudri, a Isaovo, alejhis-selam, spominjanje ova dva svojstva, na ovom mjestu, predstavlja najsvjetliji primjer učtivosti i pristojnosti u njegovom obraćanju Gospodaru svjetova.
Sličan primjer nalazimo i kod prisnog Allahovog prijatelja Ibrahima, alejhis-selam, koji kaže: “…Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi” (Eš-Šu‘ara, 77-80). Dakle, vidimo da nije rekao: “...kada me moj Gospodar bolesnim učini”, već je rekao: “...i koji me, kad se razbolim, liječi”, tako da je ovdje svoje razbolijevanje pripisao sebi, a ne Allahu.
Isto tako, Hidr, alejhis-selam, o lađi koju je oštetio, rekao je: “Što se one lađe tiče – ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio…” (El-Kehf, 79), a nije rekao: “Tvoj Gospodar, o Musa, želio je da je oštetim”, pripisavši nanošenje štete na lađi sebi, a ne Allahu. Međutim, kada je govorio o dvojici dječaka, jetima, onda je rekao: “… i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu…” (El-Kehf, 82), pripisujući ovdje zaslugu Uzvišenom Allahu.
I džinni muslimani su, izbjegavajući da Allahu Uzvišenom pripišu bilo kakav vid nečega što može podsjetiti na neprimjerenost, rekli: “...i mi ne znamo da li se onima na Zemlji želi zlo”, dakle, nisu rekli: “...i mi ne znamo da li onima na Zemlji njihov Gospodar želi zlo”. Međutim, kada se radi o nečemu lijepom i dobrom, odmah su Allahu pripisali tu zaslugu, pa su rekli: “...ili im Gospodar njihov želi dobro” (El-Džinn, 10).
Još jasniji i zanimljiviji primjer učtivosti i pristojnosti u ophođenju prema Allahu jeste primjer Musaa, alejhis-selam, koji je rekao: “Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!” (El-Kasas, 24), a nije rekao: “Gospodaru moj, nahrani me!”.
Nakon svega što smo rekli, zaključujemo da niko nije bio na stepenu uzvišenog morala i potpunog ćudoređa na kojem su bili Allahovi poslanici i vjerovjesnici, neka je na sve njih Allahova milost i Njegov blagoslov.
Amir Durmić, prof.
izvor: www.el-asr.com
