Prenosi se da su nevjernici iz reda židova i mušrika prigovarali Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, zbog toga što mu se Kur’an objavljuje postepeno te mu sugerirali objavljivanje odjedanput. Kao odgovor na njihove prigovore, Uzvišeni Allah objavio je ova dva ajeta u kojima su sadržane dvije postavke:
● Kur’an je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, objavljivan periodično, i
● prethodne nebeske knjige objavljivane su odjedanput, i ovo mišljenje zastupa većina uleme, tj. gotovo da je na tome konsenzus (el-idžma’).
Dokaz u ova dva ajeta ogleda se u tome da im Uzvišeni Allah nije negirao njihovu tvrdnju da su nebeske knjige spuštene odjedanput, već im je odgovorio pojašnjavajući mudrost u postepenosti objavljivanja Kur’ana. Naime, da je objavljivanje prijašnjih nebeskih knjiga bilo postepeno kao i u slučaju Kur’ana, On bi im, negirajući njihovu tvrdnju, odgovorio i obznanio da je postepenost Allahov zakon i u objavljivanju ranijim poslanicima, kao što im je odgovorio Svojim riječima:
"Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i po trgovima hodao...'' (prijevod značenja El-Furkan, 20), kada su vrijeđali Resula, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći: “I oni govore: 'Šta je ovom ’poslaniku’, on hranu uzima i po trgovima hoda''' (prijevod značenja El-Furkan, 7). U postepenosti objavljivanja Kur’ana nalaze se brojne tajne i mnoge mudrosti koje možemo sažeti u četiri glavne mudrosti.
Prva mudrost
Učvršćivanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, srca i osnaživanje njegova razuma. To se ogleda kroz pet aspekata:
● Obnavljanje objave i spuštanje meleka poslatog od strane Uzvišenog Svome Resulu, sallallahu alejhi ve sellem, predstavlja radost koja ispunjava Poslanikovo srce i blaženstvo (sreća) koje otvara njegova prsa. Radost i blaženstvo djeluju obnavljajuće na njegovu ličnost dajući mu osjećaj konstantnog Božanskog nadzora i brižnosti Vladara u svakom trenutku spuštanja Objave.
● Postepenim objavljivanjem Allah je Svome Poslaniku olakšao pamćenje i razumijevanje Kur’ana, kao i spoznaju njegovih propisa i mudrosti. Ujedno, ovaj način objave čini ga sigurnim, smirenim i potpuno svjesnim onoga što mu se objavljuje, bez obzira da li se radi o pamćenju i razumijevanju ili o propisima i mudrostima, a također snaži njegovu plemenitu dušu.
● U svakom segmentu postepenog objavljivanja krije se neka nova mu’džiza (nadnaravno djelo). Jer, prilikom svakog spuštanja objave, nevjernicima je upućivan izazov da donesu nešto slično objavljenim ajetima, čime je objelodanjena njihova nemoć u suprotstavljanju i zemlja im je, ma koliko prostrana bila, postala tijesna. Shodno tome, nema sumnje da su kur'anske mu’džize –dolazeći u svojstvu potpore Poslaniku i njegovoj skupini, a poražavajući njegove neprijatelje i oponente – djelovale osnažujuće na njegovu ličnost i pojačavale njegovu odlučnost.
● Na svakom mjestu spuštanja objave i Knjige, Uzvišeni Allah, bodreći Poslanikovu dušu i osnažujući njegovo srce i razum, potpomogao je Svoga Poslanika na putu istine, uništavajući na taj način laži njegovih neprijatelja, što je rezultiralo naizmjeničnim ponavljanjem užitka Poslanikovog uspjeha i trijumfa nad žrtavama neistine. Razlika između ovog i prethodnog aspekta ista je kao i razlika između neke stvari i njenog traga, ili kao razlika između odgovornog i njegove odgovornosti. Tako je i sa mu’džizom – sa stajališta da je ona snaga Resulu, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova potpora – ona je, nevezano za tragove njegove pobjede i poraza njegovih neprijatelja, ono što ga čini smirenim i donosi staloženost i čvrstinu njegovom razumu. Zatim, sam taj veliki trag, koji djeluje smirujuće na njegovo plemenito srce i čini postojanim njegov razum, najsličniji je oružju: njegovo postojanje u ruci čovjeka donosi mu smirenost pa makar ga i ne upotrijebio protiv svoga neprijatelja, a ako ga upotrijebi, njemu donosi trijumf, njegovom neprijatelju poraz, što opet daje smirenost razumu i osvježenje srcu.
● Allahova brižnost prema Poslaniku u trenucima sukoba sa njegovim neprijateljima olakšala mu je podnošenje teških situacija. Poslaniku su se teški trenuci dešavali u različitim periodima, ali isto tako Allah mu je pružao utjehu u odgovarajućim intervalima. Dakle, kad god bi ga njegov protivnik doveo u nezgodnu i tešku poziciju, utjehu bi mu pružio njegov Gospodar. Ta utjeha, koja se često spominje u Kur’anu, dolazila bi nekada putem kazivanja o vjerovjesnicima i poslanicima, kao što se to navodi u suri Hud: “...i sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo” (prijevod značenja Hud, 120). Nekada bi utjeha dolazila putem Allahova obećanja pomoći, potpore i zaštite, kao što su riječi Uzvišenog u suri Et-Tur: “A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe i vidimo i štitimo…” (prijevod značenja Et-Tur, 48), i u suri El-Maide: “...a Allah će te od ljudi štititi…” (prijevod značenja El-Maide, 68), i druge utjehe koje se u surama Ed-Duha i Inširah navode kroz plemenita obećanja i uzvišene darove. Također, nekada bi utjeha dolazila putem upozoravanja i uništavanja njegovih neprijatelja, kao što se navodi u Njegovim, uzvišen neka je, riječima u suri El-Kamer: “Skup će, sigurno, poražen biti, a oni će se u bijeg dati!” (prijevod značenja El-Kamer, 45), i u suri Fussilet: “A ako glave okrenu, ti reci: 'Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Ada i Semud…”' (prijevod značenja Fussilet, 13). Isto tako, nekada bi utjeha dolazila u formi jasne naredbe strpljivosti, poput Njegovih, uzvišen neka je, riječi u suri El-Ahkaf:
“Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici…” (prijevod značenja El-Ahkaf, 35), ili u formi zabrane žalosti i tuge za nevjernicima, kao što su Allahove riječi u suri Fatir: “…pa ne izgaraj od žalosti za njima; Allah, doista, dobro zna sve što oni rade” (prijevod značenja Fatir, 8) i Njegove riječi pred kraj sure En-Nahl: “Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć. I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova” (prijevod značenja En-Nahl, 127). Jedan od načina na koji je Allah tješio Svoga Resula, sallallahu alejhi ve sellem, jeste i zastrašivanje posljedicama vlastite tuge zbog nevjerovanja njegovih neprijatelja, kao što se to navodi na početku sure Eš-Šu’ara: “Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici?” (prijevod značenja Eš-Šu'ara, 3). Zatim, Allah ga je udaljavao od razmišljanja o neprijateljima, kako bi se on odmorio i zaboravio na njih, kao što se to navodi u suri El-En’am: “Ako je tebi teško to što oni glave okreću, onda, ako možeš, potraži kakav otvor u Zemlji ili kakve ljestve ka nebu, pa im donesi jedno čudo! Da Allah hoće, On bi ih sve na Pravome putu sakupio; zato nikako ne budi od onih koji to ne znaju! Odazvat će ti se jedino oni koji su poslušni. - A Allah će umrle oživjeti; zatim, Njemu će se svi vratiti'' (prijevod značenja El-En'am, 35 i 36).
Svih ovih pet aspekata ove prve mudrosti moguće je podvesti pod Allahove riječi iz sure El-Furkan, pri pojašnjenju mudrosti u postepenom objavljivanju Kur’anu: “A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili…” (prijevod značenja El-Furkan, 32).
Druga mudrost
Praktična i teoretska postepenost u odgoju ovog ummeta u svim fazama razvoja. U ovu općenitost ulazi pet aspekata.
● Olakšavanje pamćenja Kur’ana arapskom narodu koji je u vrijeme objave, kao što je poznato, bio nepismen. U to vrijeme pismeni su bili malobrojni, a sredstva opismenjavanja nisu im bila na raspolaganju. Inače, prvi muslimani bili su zauzeti svojim egzistencijalnim interesima i oružanom odbranom, svoje nove vjere. Shodno tome, da im je Kur’an spušten odjedanput, oni ne bi bili u mogućnosti da ga zapamte, tako da je uzvišena mudrost iziskivala da im ga Allah spušta postepeno kako bi im olakšao njegovo pamćenje i pripremio ih za njegovo čuvanje.
● Također, kao što je olakšao pamćenje Kur'ana, Uzvišeni je olakšao i njegovo razumijevanje.
● Postepeno objavljivanje Kur'ana pripremalo ih je na potpuno i voljno odricanje od njihovih lažnih vjerovanja, ništavnih ibadeta (obredoslovlja) i prezrenih običaja. Dakle, islam je postepeno djelovao i u pravcu odricanja prvih muslimana od neistina i džahilijjetskih običaja, tako što je svoje djelovanje prvo usmjeravao na otklanjanje i istrebljenje najvećih neistina, a zatim je prelazio na otklanjanje neistina na manjem stepenu, sve dok ih u potpunosti nije očistio od tih prljavština a da oni pritom nisu osjetili poteškoću. Na taj način zatvorena su im sva vrata džahilijjetskih običaja i onemogućeno ponovno upadanje u neko prethodno iskušenje ili običaj. Ovaj aspekt predstavlja razboritu strategiju u odgoju ovog slavnog ummeta, koja je bila neophodna s obzirom na to da su arapski narodi bili poznati po tvrdoglavosti i oholosti, izraženom plemenskom rodoljublju, bespoštednosti u odbrani svoje časti, sklonosti ka sukobima i pokretanju rata radi i najbezazlenijeg povoda/uzroka.
● Pripremanje na potpuno prihvatanje istinitog vjerovanja, ispravnih ibadeta i uzvišenog morala. I to, kao i u slučaju prethodne pronicljive strategije. Dakle, islam je prvo počeo djelovati u pravcu otklanjanja širka i anarhije (razuzdanosti), a zatim oživljavanja njihovih srca vjerovanjem i tevhidom, navodeći im pritom jasne dokaze tevhida, precizne pokazatelja koji govore o proživljenju nakon smrti i dokaze koji upućuju na polaganje računa, odgovornost i nagradu. Nakon ove etape, islam ih je uveo u područje ibadeta, prvo naredivši obavljanje namaza još prije Hidžre, a zatim nastavio (udvostručio) naredbom zekata i posta, druge godine po Hidžri, da bi to šeste godine po Hidžri zapečatio naredbom o hadždžu. Tako je bilo i sa adetima: ukorio ih je zbog velikih prijestupa i strogo im to zabranio, da bi im, zatim, s blagošću, zabranio i male grijehe. Zatim ih je postepeno doveo do svijesti o zabrani određenih poroka koji su bili duboko ukorijenjeni u njihovim dušama, kao što je alkohol…
● Učvršćivanje mu’minskih srca i njihovo naoružavanje odlučnošću, saburom i čvrstim ubijeđenjem (el-jekin), posredstvom kur'anskih kazivanja o vjerovjesnicima i poslanicima… o onome što se poslanicima i njihovim sljedbenicima događalo sa njihovim neprijateljima i neistomišljenicima… o Allahovom obećanju pomoći, nagrade, potpore i prevlasti koju je obećao Svojim čestitim robovima. Mnogobrojni su ajeti koji govore o tome, tako da je dovoljno pogledati riječi Uzvišenog u suri En-Nur: ''Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni - oni su pravi grješnici.'' (Prijevod značenja En-Nur, 55.) I doista, Allah je obistinio Svoje obećanje: pomogao je Svoga roba, osnažio njegovu vojsku i porazio neprijateljske skupine: ''...i zameo bi se trag narodu koji čini zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!“ (prijevod značenja El-En’am, 45).
Ovu drugu mudrost, sa svim onim što sadrži, moguće je podvesti pod riječi Uzvišenog Allaha u suri El-Isra: ''...i kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao…'' (prijevod značenja El-Isra', 66), i Allahove riječi iz sure El-Furkan gdje se pojašnjavaju tajne postepenosti objave: ''...i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo / ve rettelnahu tertilen…“ (prijevod značenja El-Furkan, 33), u smislu da tenvin (nunacija) dolazi kao veličanje (el-te’azim) ukazujući na mnoga značenja sadržana u ovom tertilu (postepenom objavljivanju, laganom iščitavanju…).
Nastavit će se, inšallah
Iz djela: “Menahi al-urfan fi ulumi al-Qur’an” 1/44-55, od Muhammeda Abd Al-Azima Al-Zerkanija
